Piše: Fatima Bilčević

Šta bi se desilo kada bi priča našeg života prestala biti neizvjesna i nesaglediva, već bi početak i kraj, ne samo naše već i priča drugih ljudi, bili jasni i poznati u svakom trenutku? Da li bi beskrajna lakoća ili pak težina preuzela primat nad našim životima onda kada bi nam se smisao svega što je živo prestao ukazivati fragmentarno i nedovršeno, po principu linearnog vremena, već bismo život bili sposobni sagledati u njegovoj sveukupnosti? Posljednji film kanadskog režisera, Denisa Villeneuvea, poznatog po filmovima Sicario (2015), Enemy (2013), Prisoners (2013), Incendies (2010), bavi se upravo ovakvim pitanjima i mogućnostima, integrirajući pritom teme poput rođenja, smrti i ljubavi u priču koja je u osnovi jednostavna i svedena, kako u sadržaju tako i u izrazu, ali ipak uspijeva biti ljudska i funkcionirati na jednom univerzalnom nivou značenja. Sam scenario filma Arrival/Dolazak (2016), koji potpisuje Eric Heisserer, nastao je prema pripovijeci “Priča tvog života”, Teda Chianga, nagrađivanog američkog pisca naučne fantastike, koja se bavi misterioznim dolaskom vanzemaljaca na Zemlju. Iako film poštuje osnovnu liniju priče i u velikoj mjeri zadržava njenu filozofiju, zanimljivo je da Dolazak ipak ozbiljno nadmašuje svoj literarni predložak, suptilno dovodeći jake tačke Chiangovog djela do vrhunca izraza, dok njegove nedostatke preinačuje u vlastite prednosti.

Senzibilan i inteligentan umjetnik kakvim se u svojim ranijim filmovima pokazao, Villenueve i u Dolasku pokazuje kako je prije svega majstor atmosfere, što se ostvaruje u njegovoj vještini sugestivnog razvijanja priče, vještog doziranja informacija, a u vezi s tim i gradnje napetosti  koja nas uvlači u svijet samog filma, gdje postajemo njegov legitiman dio, preuzimajući ulogu tihog detektiva koji tumači tragove na putu odmotavanja priče. U fokusu filma nalazi se uspješna llingvistica Louise Banks (Amy Adams), koju američke sigurnosne snage na čelu s pukovnikom Weberom (Forest Whitaker), angažuju na jednom od brojnih uređaja u kojima su se vanzemaljci spustili širom planete, tzv. oknima, kako bi  dešifrovala njihov jezik i otkrila razloge njihovog dolaska na Zemlju. Na putu ka novopristiglom oknu u Montani, Louise upoznaje fizičara Iana Donellyja (Jeremy Renner), partnera s kojim će dijeliti mjesto na čelu tima koji treba odgovoriti na ključna pitanja o vanzemaljcima – ko su, odakle dolaze, te zašto i na koji način su dospjeli na Zemlju. Susret Louse i Iana predstavlja važno mjesto u Dolasku, budući da otvara neka od ključnih pitanja filma, poput onog o relativnosti kategorija početka i kraja u okvirima ljudskog sjećanja i pamćenja ili pitanja utemeljenosti ljudske civilizacije na jeziku ili pak na nauci.

Villenueveova umjetnička senzibilnost i vještina ogledaju se između ostalog i u sposobnosti da se igra sredstvima filmskog jezika, te da na svojevrstan način manipulira recepcijom gledalaca, ponkead čak i u pogrešnom smjeru, a sve u svrhu njihovog maksimalnog uključenja u svijet filma, ne zaboravljajući pritom da drži radnju na određenom nivou uzbuđenja i neizvjesnosti, kao i da vodi računa o ritmu. Na samom početku Dolaska, gdje na kadrovima što promiču gledamo rođenje Louiseine kćeri, njeno djetinstvo i ranu smrt, po automatizmu vlastite recepcije skloni smo pomisliti da taj dio njenog života pripada prošlosti, odnosno, da je riječ o prisjećanju nečeg što se već desilo. Međutim, uskoro nakon što se Louise prvi put sretne s vanzemaljcima i počne razmijevati princip po kojem funkcionira njihov jezik, shvaćamo da je podjela vremena na prošlost, sadašnjost i budućnost u zapravo iluzorna. Na drugoj strani, Louisein i Ianov prvi susret s vanzemaljcima pun je uzbuđenja, napetosti, straha i neizvjesnosti, koje su gotovo isključivo ostvarene na nivou neverbalne ekspresije, što nije slučaj s Chiangovom pričom koja je u smislu toka pripovijedanja i literarnog izraza prilično ravna, bez posebno istaknutih prelaza, bez znantnih uzbuđenja i bez doziranja informacija o likovima. Osim toga, sam prikaz heptapoda, bića prozvanih tako zbog sedam udova usađenih oko tijela koje je neki spoj glave i trupa, u filmu je ostvaren suptilno, kao zaogrnut nekon tajnom, pretendujući tako da liči prije na nekakvu nesvjesnu projekciju, prije na san nego na stvarnost, dok je u Chiangovoj priči izravan i preko mjere detaljan. Upravo ovo vezano je za jednu od osnovnih ideja Dolaska; stvari su samo naizgled jednostavne i jasne, ali u suštini, sve varijante oblika u kojima se život ostvaruje, pa čak i njegov konac u smrti, kategorije vremena i prostora u kojima se koprcamo, sve su to misterije po čijoj površini tek ponekad uspijevamo zagrebati.

Nakon druge posjete oknu, kada Louise prilazi ekranu iza kojeg su zaklonjeni heptapodi i skida svoju zaštitnu opremu, predstavljaući im se kao “čovjek”, usmenim i pisanim putem, te dobija odgovor u vidu specifičnoh heptapodskog pisma, reminiscencije u kojima vidi sebe uvijek sa istom djevojčicom u različitim situacijama, Louise se sve češće javljaju. Ona uskoro shvaća da je pismo kojim se služe Abbot i Costello, kako su prozvali heptapode, zapravo semasiografsko, tj. da prenosi značenje bez pozivanja na govor, gdje je sintaksa vizuelna i nema veze sa sintaksom njihovog govornog jezika. Osim toga, Abbot i Costello bi cjelokupnu misao proizveli u jednom trenutku slikajući tintom iz pipka jednog od udova kitnjasti krug, na kojem bi raspored određenih mrlja značio padež, radnju ili pak odnos među riječima. To je otprilike značilo da baš kao što njihovo tijelo nije ustrojeno da razlikuje kategorije u prostoru, kao što su naprijed ili nazad, lijevo ili desno, budući da je zbog njegove konstrukcije svaki smjer bio naprijed, tako ni njihov um nije funkcionirao po principu linearnog već simultanog vremena, a samim tim ni njihovo pismo. Jednom rječju, heptapodi su znali svaku svoju misao unaprijed; imali su pristup svevremenu.

Kako usavršava znanje heptapodskog pisma, slike iz nekog minulog života ili onog još neproživljenog počinju se sve češće javljati u Louiseinoj svijesti, smjenjujući se pritom kao u snu. Ona je svjesna važnosti dolaska heptapoda i poruke koju ona treba dešifrovati, pa jednom prilikom i govori Ianu kako ima utisak da sve što se dešava u oknu tiče se samo njih dvoje. Međutim, vlade država širom svijeta, poruku heptapoda koja glasi “Mnogi postaju jedno” ne shvaćaju kao miroljubivu, te se marljivo počinju spremati za invaziju vanzemaljaca, pri čemu Kineski general Shang prvi objavljuje rat heptapodima ukoliko ne napuste zemlju u roku od jednog dana. Međutim, akon posljednjeg samoinicijativnog Louiseinog odlaska u okno, ona shvaća kako je oružje koje joj Costello suugerira da upostrijebi kako bi spriječila rat i katastrofu zapravo heptapodski jezik, tačnije, činjenica da je naučivši ga, Louisein um počeo funkcionirati po princpu simultanog vremena. Shvativši da je sposobna vidjeti budućnsot, Louise uspostavlja poziv s generalom Shangom, kada ga ubjeđuje da zaustavi napad. Tek prilikom njihovog susreta na nekom prijemu po odlasku heptapoda, general Shang govori Louise kako ga je ubijedila izrekavši mu posljednju rečenicu njegove supruge na samrti. Vrhunski Villenueve scenu u kojoj general Shang šapuće Louise famoznu rečenicu ostavlja bez titlova, puštajući nas ili da pretpostavljamo ili pak da istražimo, ali u svakom slučaju da odigramo vlastitu ulogu kao gledaoci, da dovršimo djelo.

Gdje je početak, a gdje kraj i gdje se krug zatvara, tačnije, da li se uopće zatvara ili uvijek postoji kao savršen oblik, usađen u ljudsku svijest od vremena kada su prvi ljudi ugledali Sunce i Mjesec; kao oblik po čijim rubovima teče rijeka života, ćudljiva i nestalna, bez utvrđenog pravca i smjera. Na kraju filma, Louise se nalazi na istoj tački kao na početku. Svjesna je budućnosti u kojoj će biti smijeha i radosti, ali i bola, međutim, uprkos tome, grli Iana i pristaje roditi njihovo dijete za koje zna da će umrijeti od opake bolesti od koje neće biti spasa. Pristaje jer sluti da u izvjesnosti jednako kao i u neizvjesnosti ovog života koji liči na san, na brzo nizanje slika i kadrova koji mogu pripadati bilo kojem vremenu, a najčešće pripadaju svevremenu i sveiskustvu, postoji nešto što nikad ne možemo znati, a to je osjećanje koje će nas obuzeti, odgovor na Louiseino pitanje: jesam li se zaputila prema ekstremu radosti ili bola? Dolazak govori o životu koristeći se formom sna, njegovim ritmom i impulsima, kroz kadrove koji su čista umjetnost kompozicije i boja, na čijoj su pozadini savršene kompozicije Maxa Richtera s posljednjeg albuma “From Sleep”, stvarajući tako nevjerovatan sklad unutar sveopćeg nesklada, zadivljujući svijet koji uključuje sva naša čula i daje nam osjećaj života i smisla.