Piše: Nisad Selimović

"Mi smo ovde, a bioskop je naš!”, poručili su prije nekoliko dana okupatori kina Zvezda u centru Beograda. Nakon okupacija država i parkova, što je bio opšteprihvaćeni trend u svijetu posljednjih godina, izgleda da su na red došli i kulturni objekti. Neformalna inicijativa za okupaciju kino dvorana koje godinama ne rade u Beogradu odlučila je 21. novembra preuzeti stvari u svoje ruke – jednostavno su ušli u kino i organizovali gerila projekciju filma Neposlušni Mine Đukić, što je bila svojevrsna pretpremijera jer je film prvu projekciju trebao doživjeti na Festivalu autorskog filma. Projekcija je prošla uredno, a narednog dana prikazano je još nekoliko naslova, uz radnu akciju čišćenja zapuštenog kina.

Vrlo neobičan, gore opisani događaj, dugo vremena se kuhao u glavama onih koji nisu željeli šutjeti, suočeni sa vlro lošom kino situacijom u svome gradu. Naime, Zvezda je već godinama zatvorena, kao i sve ostale dvorane koje su radile u sklopu kompanije Beograd film. Kao i mnogo bh. firmi, i ova srbijanska je propala tokom privatizacije – a njen privatizator je propao nekoliko godina poslije i završio iza rešetaka zbog malverzacija. Kino dvorane su završile najgore – jedna je izgorila, druga je prenamijenjena u kafanu, treća zatvorena zbog rekonstrukcije cijele zgrade… I reditelj Darko Bajić jednom prilikom je došao na ideju da oživi jedno od pomenutih kina, ali nije mu uspjelo. Situacija, dakle, nije baš isijavala optimizmom.

“Iniciramo sve one koji ne žele da žive u Beogradu u kojem je briga o kulturi postala višak”, poručili su aktivisti Pokreta za okupaciju kino dvorana u proglasu, pozivajući sve na hrabrost i plemenitost, jer “to što kultura odumire, ne znači da bi je trebalo pustiti da umre”.

Podršku neformalistima u narednim danima pružili su mnogi, od reditelja Gorana Markovića, preko glumice Dare Džokić do političara. Na ulazu u kino vijori se zastava Pokreta, a okupatori ne odustaju od svojih nakana da ožive kulturu koja je očito zamrla u Beogradu.

Sarajevske kino dvorane U Sarajevu, s druge strane, kultura je zamrla davno, ali okupatora nema. Doduše, nema ni kino dvorana koje bi mogle ili trebale biti okupirane. Kompanija koja je oduvijek u Sarajevu držala većinu kino dvorana, Forum, sada drži multipleks Cinema City i onako kako on radi, realnost je da im zaista i ne treba više nijedna dvorana. Kino Imperijal, smještena u samom centru Sarajeva, upravo od otvaranja multipleksa više ne funkcioniše, ni u kakvom obliku. Dobro, ispred samog ulaza se prodaju mirišljavi vafli, ali to se teško može povezati sa filmskom djelatnošću. Imperijal je inače smješten u zgradi koja pripada HKD Napredak, te Forum o njoj ne mora ni da mari, otkako u njoj ne prikazuje filmove. Tesla već neko vrijeme uspješno funkcioniše kao studentska zadruga, model poslovanja koji omogućava studentima da tamo zarade džeparac i steknu radna iskustva. Pored toga, ova kino dvorana ima i novo ime – Kriterion, te prikazuje art filmove iz cijelog svijeta, te vrlo uspješno sarađuje sa mnogim udruženjima, organizacijama i festivalima.

Kino Meeting Point pripada Obala Art Centru, koji organizuje i Sarajevo Film Festival, ali mimo ove smotre filma nemaju baš veliki promet u svojoj dvorani, nekada najmodernijoj u Sarajevu, koja je dugo vremena držala monopol na kvalitet slike i zvuka u glavnom gradu BiH. Opet, sa otvaranjem Cinema Cityja, Meeting Point gubi veliki dio prometa i sada se pokušava snaći u nezavidnoj situaciji organizujući nove programske šeme i prikazujući filmove koji bi inače teško našli put do platna u multipleksu. Kao što je od ranije poznato, Sutjeska je izgorila tokom agresije, Arena je potpuno srušena, dok je na mjestu Kumrovca sada velika prazna staklena grdosija. Sva ta kina, obzirom na kulturološke navike bh. građanstva, ali i postojanje multipleksa, teško da bi radila i da su čitava. Ali to ne znači da je multipleks donio samo dobre stvari za kino djelatnost - najveća kolateralna šteta ove modernizacije je sigurno kino Apolo, najstarije u Sarajevu i BiH, sa enterijerom na kojem bi mu pozavidjele i neke evropske dvorane.

Apolo, prije agresije poznato kao kino Partizan, smješteno je u zgradi sagrađenoj u austrougarskom periodu, u kojoj se nalazi i uprava kompanije Forum. Nekoliko godina nakon što je popularna Trasa postala najmodernije kino u sarajevo, i prije no što je napokon od Dubrovnika nastao multipleks sa pet odvojenih dvorana, Apolo je doživjelo neku vrstu preporoda – dvorana je dobila nove stolice, Dolby Digital zvuk te novi projektor i platno. To je bilo vrijeme buđenja kino biznisa, ali odaziv publike uvijek je bio slab. Projekcije su bile popunjene tek dvadesetak posto, i svi su hrlili u tada mnogo popularniji Meeting Point. Nakon otvaranja multipleksa, Apolo je radilo još neko vrijeme, ali gašenje je bilo neminovno. Sada je ta prelijepa dvorana zamrla u mraku, bez obojenog svjetla da obasja njen raskošni strop.

Sada, sve je izgleda na svom mjestu. Valja spomenuti i Kinoteku koja redovno donosi revije starih hitova, a nedavno je organizovala i izložbu o Hajrudinu Šibi Krvavcu. U Sarajevu potrebe za okupacijom kina nema, i to je sjajno. Da nam treba više autorskih filmova a manje smeća iz Hollywooda, apsolutno. Ipak, lijepo je moći konstatovati da i pored navale “zabavnih” ostvarenja, uz mnoštvo revija, festivala i kina posvećenih art filmu, ovdje nije potrebno vješati neke nove zastave na kino dvorane.

Ali, zašto ne okupirati muzeje?

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje