Piše: Marko Njegić

Redovito se novije serije "hajpaju" i dižu u nebesa, sad već i po nekakvom "defaultu", ali nisu sve istinski revolucionarne niti zaslužuju biti izlivene u zlatu po mjeri "zlatnog doba" televizije kao Netflixov Mindhunter. U režiji i(li) produkciji velikog filmskog režisera Davida Finchera (Igra, Klub boraca, Neobična priča o Benjaminu Buttonu), serija kreatora Joea Penhalla doista jest revolucija na televiziji. Negdje u domeni sjajnog izvornog Pravog detektiva, uz tu razliku što je druga sezona Mindhuntera (2019.) dostojna prve (2017.). Ugledajući se na Fincherov film Zodiac, Mindhunter je podigao na (naj)veću razinu krimi-trilerske serije o istrazi zločina i lovu na (serijske) ubojice, poput Criminal Mindsa ili CSI-ja.

Netflixova serija je televizijski "serial killer" triler od "A" do "Z", njegov početak i kraj. Teško da televizija može iznjedriti nešto bolje u žanru od Mindhuntera, ponajbolje novije serije koja kronicira početke kriminalne psihologije i profilacije zločin(ac)a, a njezina druga sezona konkurira za prvo mjesto ili sam vrh ovogodišnje "best of" liste. Serija pozamašne minutaže (osam-i-kusur sati po sezoni), ali lišena poslovično nepotrebnog rastezanja radnje od jedne epizode do druge, premda se "filler" rimuje s "thriller" i "killer", vraća nas natrag na konac sedamdesetih. Tad je zvučni termin "serijski ubojica" tek trebao biti iskovan, a FBI-jev Behavioral Science Unit se nalazio u povojima.

Dakle, Mindhunter funkcionira kao "origin story" ili prednastavak svih krimi serija, pa i Fincherovih "serial killer" trilera kao što su Seven i Zodiac. Od samih početaka karijere Fincher je bio sklon osvjetljavanju mračnostima ljudskog uma i serijskim ubojicama. Onakvim kakve u seriji profiliraju FBI-jevci Holden Ford (Jonathan Groff) i Bill Tench (Holt McCallany) te psihijatrica Wendy Carr (Anna Torv), razvijajući metodologiju, dešifrirajući unutarnju logiku i određujući njihovu psihologiju. Što je Alien ako ne svemirski serijski ubojica (Alien³), Johna Doea (Sedam) i Zodijaka (Zodijak) da ne spominjemo.

Kroz njegovu filmografiju ubojice ili ubojstva (Soba panike, Muškarci koji mrze žene, Nestala) provlačili su se kao učestali motiv. Mindhunter je utoliko i rijetka autorska serija, Fincherov projekt "pair exellence". Ovdje Fincher dramatizira rađanje "novog FBI-ja" na približno isti način kao što je u Društvenoj mreži bilježio porod Facebooka. Glavni lik, pionirski "profiler" Holden, svojevrsni je Mark Zuckerberg, samo bez glumačkih tikova Jesseja Eisenberga. A i Holdenova djevojka, studentica sociologije Debbie (Hannah Gross), jako podsjeća na Zuckerbergovu - bivšu - curu Ericu (Rooney Mara) u tom filmu.

Zodiac je glavni uzor Mindhunteru u proceduralnoj trilernosti, sporogorećem ritmu naracije, "fincherovoskoj" vizualizaciji i karakterizaciji likova, ali serija se ugleda i na Social Network s obzirom koliko pažnje poklanja riječima i razgovorima. Ne samo novoj terminologiji "serijski ubojica" s pretečom u terminu "sequence killer" za označavanje multiplih ubojica, osoba koje ponavljaju organizirani i kompulzivni zločin. Holden i Bill provode veći dio vremena razgovarajući s ubojicama u zatvoru da bi razumjeli tko su i što su, zašto ubijaju i vraćaju se na mjesto zločina, te na temelju njihove psihološke perspektive prostudirali aktualne zločin(c)e i pročitali njihove namjere.

Jasno, obojica će vidjeti dosta stvari zbog kojih ostaju budni noću, s njima i gledatelj, no forte serije je detaljan opis zločina uz usta ubojica, ne nužno eksplicitni pogled na "crime scene". "Mogu preskočiti poneki detalj", kaže jedan od ubojica. "Ja sam ovdje radi detalja", naglasi Holden i u ime Finchera. Ispričane potankosti zločina izazivaju snažan efekt, gotovo jednak prizoru pronalaska John Doeovih žrtava kažnjenih zbog smrtnog grijeha lijenosti i proždrljivosti (Seven). Na snazi je svakako ekstenzivna "fincherovska" pedanterija i perfekcionizam, najveća s ove strane Kubricka i Camerona, budući da ostali redatelji serije, npr. Andrew Dominik (Ubojstvo Jesseja Jamesa) i Carl Franklin (Vrag u plavoj haljini), režiraju poput Finchera. Zanimljivo, kad serijski ubojica Ed Kemper (Cameron Britton) svoje umjetničko (ne)djelo i autorski potpis pred Holdenom nazove "oeuvre", Bill se pita "što on misli da je, Kubrick?". Ne sjećamo se da bismo nekoj seriji mogli dati epitet "kubrickovska" kao Mindhunteru.

Fincher nastavlja njegovati "kubrickovski" pristup, od perfekcionističke režije do pesimistične vizije svijeta i čovjeka u raskoraku između svjetla i tame, naročito u drugoj sezoni koja se vrti oko neriješenih ubojstava afroameričkih dječaka u Atlanti, prelamajući "generaciju nasilja i sustavni rasizam" ("Ako uhite bijelca, grad će gorjeti..."). Ubojica ostaje nerazotkriven, istina nedohvatljiv pojam, kao u Sjećanjima na ubojstvo i Zodijaku. Mindhunter 1 je govorio o sigurnosti procjene nekoga ili nečega (ubojica, zločin, njegovi motivi). Mindhunter 2 to pobija posvemašnjom nesigurnošću u vezi čovjeka općenito, od nepoznatog ubojice do bližnjega svoga.

Fincherov i Tarantinov Manson

Holden i Bill rade intervjue s mnogim stvarnim manijacima, poput Charlesa Mansona i Davida Berkowitza (Oliver Cooper) zvanog Son Of Sam. Mansona utjelovljuje Damon Herriman, isti glumac koji ga je glumio i u Tarantinovu Bilo jednom u... Hollywoodu.

Objavljeno na portalu Slobodna Dalmacija