Piše: Sead Vegara

Po svemu sudeći filmska 2015. je bila jedan od najlošijih u posljednjih par ionako slabih godina. Nedostatak ideja, barem onih originalnih se ogledao u proizvodnji (upravo u proizvodnji, a ne snimanju jer u Hollywoodu proizvode filmove kao na traci) nemalog broja sequela, prequela, rebootova, dok je sve manji broj onih filmova koji se mogu pohvaliti originalnošću u izražaju.

Možda je i najoriginalniji film u 2015. bio upravo animirano ostvarenje digitalnih lutkara iz Pixara Inside Out (Izvrnuto obrnuto). Taj CGI animirani dragulj je odisao iznimnom kvalitetom u pristupu animacije, što je već odavno rutina Pixarovaca. Ingeniozno osmišljena priča u kojoj su emocije 11-godišnje djevojčice likovi oko kojih se plete radnja filma je nešto čime se mogu pohvaliti jedino Pixarovci kao najtalentovaniji i najinspirativniji pripovjedači u holivudskom sistemu show businessa. A kada smo već počeli sa animiranim ostvarenjima ne smijemo zaboraviti još jedne jedinstvene animatore i to one prave lutkare britanskog studija Aardman Animations. Riječ je o njihovom dugometražnom stop-motion uratku Shaun the Sheep Movie. Animacija glinenih lutaka je njihov filmski izražaj doveden do savršenstva pogotovo što se u ovom filmu ne progovori niti jedan jedina riječ već je sve svedeno na mimiku i gestu ovaca koje su glavni likovi ovog ostvarenja.

Akademijini glasači će se zaista naći u nezgodnoj situaciji kome da dodijele Oscara za najbolji animirani film jer su oba ova ostvarenja nešto što plijeni složenim postupkom izrade, a opet jednostavnošću izražaja.

U skupini označenoj kao „Originalni filmovi“ svakako će se naći i debitansko ostvarenje Alexa Garlanda Ex-Machina kojim je reditelj pokazao i dokazao da SF ne mora biti samo akcija propraćena enormnim setovima već može biti koncentrisana na dijaloge i jedan jedini prostor. Možda zazvuči zamorno, ali trougao zajedništva koji se stvara u filmu između likova Oscara Isaaca - izumitelja, Domhnaila Gleesona – programera početnika i Aliciae Vikander – andorida, je neizmjerno inteligentna psihološka igra pogađanja. Toliko originalna da je se ne bi postidio ni sam pisac Phillip K. Dick („Da li androidi sanjaju električne ovce“ – djelo na osnovu koje je nastao jedan od najboljih SF filmova uopšte Blade Runner).

Svakako da vrijedi izdvojiti i Denisa Villeneuvea i njegov film Sicario u kojem je poput oskarovca Traffic (Putevi droge) Stevena Soderbergha riječ o Amerikancima i njihovoj borbi protiv droge u najboljem moguće holivudskom tretmanu. Uz briljantnu ekipu glumaca (Emily Blunt, Josh Brolin, Benicio Del Toro) i fan-tas-ti-čan snimateljski rad Rogera Deakinsa Sicario je jedan od ponajboljih filmova u 2015.

Ali, među svim tim silnim prednastavcima, nastavcima i ponovnim iščitavanjima već poznatih filmskih priča, pored gomile osrednjih, našlo se i nekoliko zaista kvalitetnih ostvarenja. Kao prvi takav koji ponovo priča priču prema kojoj je nastalo već nekoliko filmova, tačnije trilogija Mad Max, jeste četvrti nastavak Mad Max: Fury Road (Pobješnjeli Max: Divlja cesta)  u kojem originalni tvorac priče i reditelj George Miller veoma pametno koristi CGI, uglavnom se oslanjajući na praktične specijalne efekte. Činjenica da je Max (Tom Hardy) u biti sporedni lik i da je Furiosa (Charlize Theron) ta koja dominira filmom je majstorija na kojoj se Milleru mora skinuti kapa jer je uspio postići totalno drugi efekat u odnosu na originalnu trilogiju sa Melom Gibsonom.

Da je vrijedilo čekati na peti dio Nemoguće misije (Mission: Impossible – Rogue Nation) dobili smo potvrdu u augustu. Upravo je scenarista i reditelj Christopher McQuarrie ubacio sve „nemoguće“ momente iz prethodnih filmova ukorporirajući ih u čvrstu i nadasve moguću priču o tajnoj organizaciji zvanoj Sindikat koja, sada nakon što je IMF (Impossible Mission Force) raspušten, djeluje neometano. Cruiseov Ethan Hunt ponovno je junak bez zemlje i jedina poveznica sa Sindikatom mu je dražesna (i isto toliko ubitačna) Ilsa Faust (Rebecca Ferguson), te misteriozni čovjek (Sean Harris) čije će prisustvo na samom početku i pokrenuti cijelu mašineriju. Nadasve kvalitetan špijunsko-akcioni film.

Najočekivaniji film 2015. Star Wars: The Force Awakens (Ratovi zvijezda: Sila se budi) se bez obzira na mišljenje da je riječ o probranoj kombinaciji najboljih dijelova iz četvrte i pete epizode serijala (Nova nada i Imperij uzvraća udarac), sa prstohvatom originalnosti dovoljnim da tek toliko začini već viđeno da bi se moglo okarakterisati kao nešto novo, ipak ne može a da se ne spomene. Povratak u daleku galaksiju i ponovni susret sa starim likovima – Han Solo, Leia, Luke, C3-PO, R2-D2, te jaki novi likovi, osim poprilično slabašnog negativca (ali do neke mjere zastrašujućeg) je fanovima sage sprao odvratan ukus nastao nakon gledanja prequel trilogije početkom 2000.

Iz rubrike „Toliko loše da je negledljivo“ donosimo kao predvodnika povorke nepoželjnih film Terminator Genisys. Nekom od holivudskih glavešina je palo na pamet da ukombinuje plot prva dva originalna dijela Terminatora, osmisli šest mogućih ishodišta priče i isto toliko neoriginalne likove da je za ne povjerovati da je takav bućkuriš uopšte moguće snimiti.

Drugi je pokušaj space opere blizanaca Wachowski Jupiter Ascending kojim su vrlo vjerovatno karijeru bacili niz rijeku. Križanac između filmova Matrix i The Fifth Element (Peti element) sa nevjerovatno lošim negativcem (dobitnik Oscara Eddie Redmayne) i neuvjerljivim junakom (Channing Tatum), te užasnom protagonistkinjom (Mila Kunis) je bio sve samo ne (kvalitetan) uzbudljiv film na što su ciljali.

Domaća produkcija

Kako smo ograničeni samo na Hollywood, barem ono što u kinima možemo pogledati, sa izuzetkom Sarajevo Film Festivala na kojem se mogu pogledati probrani filmovi iz cijelog svijeta, domaća filmska ostvarenja su zaista rijetkost. U 2015. su bila dva reprezentativna. Debitantsko dugometražno rediteljsko ostvarenje Ines Tanović Naša svakodnevna priča koje je i bh. kandidat za Oscara (pod uslovom da Akademijini birači uopšte i uvrste film u konkurenciju), te Hiljadarka Nenada Đurića, film koji je pokušao na humorističan način prikazati jednu epohu u bivšoj nam državi.

Filmovi za Oscare

Kraj godine donosi filmove za Oscare, a njih obično gledamo tek početkom naredne godine. Od tih ostvarenja se izdvajaju Tarantinov The Hateful Eight i Inarrituov The Revenant.