Piše: Mirza Skenderagić
Iako je prošlo 28 godina od genocida u Srebrenici, filmska umjetnost još nije ponudila djelo koje bi, poput intimne, emotivne i zastrašujuće filmske ispovijesti preživjelih Jevreja, naslovljeno Shoah (na hebrejskom “katastrofa”, “užas”) (1985), režisera Claudea Lanzmanna, ili uznemirujućeg Čina smaknuća (2012) dokumentariste Joshue Oppenheimera, predstavilo posljednji čin dehumanizacije čovječanstva ili ponudilo prostor za istinu, spoznaju i iskupljenje.
Snimljeno je do sada mnoštvo domaćih televizijskih dokumentaraca o genocidu u Srebrenici, te znatan broj stranih filmova dokumentarnog filmskog roda koji, s jedne strane, iskrivljuju istinu te ublažavaju dimenzije ovog zločina, a s druge, u potrazi za vlastitom koristi, prezentiraju površan ili već viđen prikaz. Bosanskohercegovačka kinematografija iznjedrila je nekoliko reprezentativnih filmova o Srebrenici, među kojima je svakako i kratki film Danisa Tanovića kao dio omnibusa 11 09 01 – 11. septembar (2002), čije su glavne junakinje majke Srebrenice, koje tokom terorističkih napada 11. septembra u Americi organiziraju dostojanstvene tihe demonstracije za sjećanje na žrtve srebreničkog genocida iz 1995. godine.
Najvažniji umjetnički dokumentarni film o srebreničkom genocidu jeste Izmaglica Srebrenice (2015) tuzlanskog režisera sa škotskom adresom Samira Mehanovića. Njemu je uspjelo da snimi ostvarenje koje nije klasična televizijska reportaža sklopljena od arhivskih snimaka, intervjua i izjava, i koje u prenošenju istine ne priziva pomoć politike i patetike. Režiser kroz krajnje intimne, iskrene i emotivne ispovijesti nekolicine preživjelih Srebreničana – koji su, uprkos siromaštvu, besperspektivnosti i nacionalnoj netrpeljivosti, ostali u svom rodnom mjestu (Mehmed Hodžić, Hatidža Mehmedović, Ahmed Ustić, Zinahida Mašić-Mustafić) – gradi prikaz genocida u pojedinačnim fazama, od općeg haosa i očaja, preko gladi, borbe, pa sve do pokolja i smrti.
Dok srebrenička izmaglica kao plašt prirode prekriva i štiti ranjenu zemlju, Hatidža, jedna od protagonistkinja filma, koja je ukopala sinove i muža, kaže: “Zbog onoga što se dogodilo u Drugom svjetskom ratu mislili smo da su ljudi tada bili necivilizirani. Mislili smo da je civilizacija napredovala i da sada razumijemo jedni druge.”
S druge strane, snimljena su tek dva dugometražna igrana ostvarenje u fokusu čijeg je narativa život u Srebrenici, prije, tokom i nakon genocida. Prvi je naslov Belvedere (2011) Ahmeda Imamovića, u kojem su sukobljeni neumorna srebrenička potraga za istinom i kostima i pornografska, nasilna i trivijalna stvarnost ostatka društva opsjednutog reality showovima. U procjepu između istine i laži, tišine i buke, smiraja i bijega, gladi i prežderavanja, ljubavi i razuzdanog seksa, sivila i boje, ostalo je ostvarenje nedorečene dramaturgije i naivno iznesene ideosfere.
Svakako najvažniji film o Srebreničkoj tragediji jeste Quo Vadis, Aida, Jasmile Žbanić iz 2020. godine, u kojem je rediteljica jednu epsku temu autorski svela na ličnu, intimnu, feminističku priču o razorenoj porodici. Zadržavši njenu vječnost u biblijskom okviru naznačenom već u naslovu, u filmu se jasno odriče nacionalno-patriotskog kiča te čak i vješto izbjegava političku nekorektnost, sjedinjujući je sa filmskom historijsko-društvenom angažovanošću, i u kojoj ne presuđuje niti osuđuje, već ostavlja prostor za lične emocionalne i racionalne spoznaje gledatelja.
Srebrenička tragedija se u ovome filmu, dakle, razvija iz detalja, skriva u pogledima, odjekuje u tišini. Takva, vječna, nezavršena tragedija se ukazuje na licima Nihada, Hamdije i Seje, koji zagrljeni u krugu unutar lokalne školske dvorane, čekaju na smaknuće, sluteći da li je došlo vrijeme za posljednji pozdrav. Sam čin smaknuća u ovome ostvarenju nije niti jednom prikazan eksplicitno, s obzirom da se vide samo cijevi kalašnjikova proturene kroz minijaturne prozore, što potvrđuje da rediteljica nije željela da kreira tjelesne oblike čudovišta koja siju smrt, već da izgradi prostor u kojem će gledatelji to učiniti sami, emocionalnom i racionalnom reakcijom, jednako kao što će, na koncu, sami morati izustiti ili prešutjeti riječ “genocid“.
Ono što je Jasmila Žbanić kao autorica nastojala u ovome filmu, jeste da zaustavi vrijeme, da uhvati trenutak prijeratnog veselja, da uspori nezaustavljivi tok zlokobnog 11. jula, ali vrijeme za Aidu stane tek u posljednjem kadru, dok sa strane posmatra dječju radost i osmijehe novih porodica, a osluškuje povike svojih mrtvih sinova: mama, mama, mama…
Emitovano u rubrici "Iza scene" u okviru Jutarnjeg programa BHRT-a
