Piše: Mirnes Alispahić

Ljubavne melodrame su filmovi koji posebno dobro funkcionišu kad im radnju stavite u pozadinu nekog rata, jer to daje priliku za dodatni razvoj likova i njihove ljubavi, koja obično pređe u tragediju. Dodate li tome i to da likovi potječu iz različitih sredina, različite su boje kože, religije, dolaze iz suprotnih zaraćenih strana i eto ga! Dobijate instant hit koji bi trebao prouzrokovati pravu buru emocija, pokoju suzu i snažan zagrljaj voljene osobe. Ove godine smo dobili dvije ljubavne melodrame smještene koje su smještene u isti vremenski period i obje se bave istim pitanjima, genocidom Turaka nad Armenima 1915. Filmove Obećanje i Otomanski poručnik.

Otomanski poručnik; režija: Joseph Ruben; uloge: Michiel Huisman, Hera Hilmar, Josh Hartnett, Ben Kingsley; 2017.

Rotten Toamtoe rejting: 20%

Otomanski poručnik (The Ottoman Lieutenant) je simpatičan film, prepun mana, ali ima i pokoju vrlinu koje ga izvlače. To je najnoviji film reditelja Josepha Rubena, čovjeka koji je vrhunac svoje karijere doživio 90-ih godina prošlog stoljeća (Money Train, Sleeping with the Enemy), a za čiji scenario je zadužen Jeff Stockwell, čovjek koji se ne može pohvaliti nekim iskustvom u scenarističkim vodama, te je on možda i najslabija karika ovog filma.

Ljubavna je to priča o mladoj medicinskoj sestri Lillie (Hera Hilmar), Amerikanki koja potječe iz bogate porodice, prepuna je ideala i pravi je buntovnik, i mladog turskog vojnika, poručnika Ismaila (Michiel Huisman), čovjeka koji je vojnik protiv svoje volje jer je to porodična tradicija. Zabranjena je to ljubav, barem u to doba, smještena u područje istočne Anadolije, između kršćanke i muslimana u samo praskozorje Prvog svjetskog rata.

Sam film je kritiziran i osuđivan zbog toga što zanemaruje genocid nad Armenima i svodi ga na djela nekoliko odmetnutih vojničkih grupa koja iz čiste mržnje ubijaju armenske civile, zbog čega Ismail staje u odbranu Armena. Mišljenja sam da je akcenat na ljubavnoj priči, barem je trebao biti jer je u pitanju ljubavni trougao između već spomenutih aktera i američkog liječnika u udaljenoj misiji u toj anadolskoj zabiti, radi čijeg je govora Lillie i odlučila doći tu.

Tu leži najveća mana filma, jer je sam taj trougao ostao neiskorišten, likovi Ismaila i Lillie su fino riješeni, njihove borbe i previranja, mada su neke scene mogle biti skraćene kako bi se bolje razvio njihov odnos i trebalo se malo poraditi na drugim, ako ne i izbaciti neke likove. Recimo lik sjajnog Bena Kingsleyja mogao je biti izbačen i dobilo bi se na prostoru za karakterizaciju drugih likova. Ovako je sjajan glumac potrošen na totalno sporednu i na kraju nebitnu ulogu. Lik Judea, kojeg glumi Josh Hartnett je takođe prilično neiskorišten jer ga se moglo spojiti sa likom dr. Woodruffa i dobili bi puno više.

Ima tu još podosta scenarističkih promašaja kao što su glupave rečenice prilkom objašnjavanja rata i ratnih događaja i odnosa između Armena i Turaka, ali hemija između Michiela Huismana i Here Hilmar je ono što izvlači film. Sjajna fotografija i prizori Kapadokije u kojoj je sniman film, kao i Rubenova režija su također veliki plusevi. Manjak karakterizacije likova i razvoja radnje u smislu da se ne zna šta iskoristiti i u kojem pravcu ići su ono što kvari opći dojam filma jer se moglo poraditi na tome. Bilo je materijala. Većina će to zanemariti i prepustiti se užitku u ljubavnoj priči mlade medicinske sestre i vojnika, pa vam savjetujem da ga pogledate u nedjeljno popodne. Nemojte tražiti Engleskog pacijenta (The English Patient, 1996.), koji je ipak najveća melodrama ovog tipa ikad snimljena ako mene pitate ili Studengoru (Cold Mountain, 2003.), već smanjite kriterije i uživajte u prizorima Kapadokije i zabranjenoj i nevinoj ljubavi.

Objavljeno na APortal