Piše: Mirza Skenderagić
Braća Joel i Ethan Coen već duži niz godina predstavljaju najvažnije predstavnike (uz Quentina Tarantina) američke mainstream kinematografije. Od kada su 1981. godine osvojili nagradu na Sundance film festivalu za svoj prvi „pravi“ film Suvišna okrutnost, Coeni sve rade zajedno (režiju, scenarij, produkciju, čak i montažu) i često se potpisuju pod pseudonimom Roderick Jaynes. Također, već nakon ove mračne i napete priče o vlasniku bara u Teksasu koji unajmi privatnog detektiva da ubije njegovu ženu i njenog ljubavnika, postavljeni su osnovni elementi temelja filmskog izražaja ovog „dvoglavog režisera“ - estetiziranje nasilja, intrigantni i satirični dijalozi, specifični likovi (teško zamislivi u stvarnosti, ili možda ne), dinamična režija, pažljivo odabran soundtrack i ono najvažnije, posveta jednom američkom žanru. Komediji, film noiru, gangsterskom filmu, uz često kombinovanje sva tri žanra i uz posebno zanimanje za američku folk muziku.
Većinu spomenutih izražajnih sredstava je moguće prepoznati u novom i možda najboljem ostvarenju braće Coen, U glavi Llewyna Davisa, koje u sebi sadrži i nasilje (u najmanjoj mjeri do sada) i satiru i melodiju američkog folka. Kao i većina filmova Coenovih, U glavi Llewyna Davisa predstavlja posebnu posvetu važnom poglavlju američke popularne kulture - njujorškoj folk-sceni 60-ih godina. Smještena na američki jug u vrijeme Velike Depresije, priča prati sedam dana mladog kantautora Llewyna Davisa (Oscar Isaac) koji pokušava uspjeti na folk sceni legendarnog njujorškog Greenwich Villagea. Naravno, braća Coen nikada nisu mnogo marili za junake, odnosno likove koji uspješno savladavaju sve prepreke koje se nađu ispred njih. Njih su uvijek zanimali gubitnici i prokletnici, uz pomoć kojih uspješno oživljavaju jednu drugačiju, depresivniju, izgubljeniju, ali i duhovitiju sliku Amerike, od one koju nudi moderni Hollywood. Tako je, dakle lik Llewyna Davisa djelimično utemeljen na biografiji njujorškog folk pjevača Davea van Ronka, koji nikada nije ostvario svoj američki san.
Sedam dana života folk kantautora Llewyna Davisa prolazi u besmislenim nastupima po barovima njujorškog Greenwich Villagea i neumornoj potrazi za konačnim ostvarenjem. Međutim, depresivan, frustriran, gnjevan, jadan, sebičan i brižan u isto vrijeme, i bez krova nad glavom, Llewyn Davis gubi svaku bitku u besciljnom putovanju ka naslovnici časopisa „Time“ i zapada u sve veće nevolje. Iako U glavi Llewyna Davisa sadrži po nešto od većine filmova braće Coen (što je razumljivo, jer je riječ o autorima), najsnažniju referencu je moguće pronaći u drugom najboljem filmu „dvoglavog režisera“ - Barton Finku. Naime, i jedan i drugi film se bave procesom stvaranja umjetnosti i odnosom prema umjetniku i njegovom stvaranju. Dok se umjetnost Bartona Finka gubi u potrebama industrije koja zahtijeva mnogo više od same umjetnosti (mnogo više novca), problem Llewyna Davisa jeste u njegovoj prirodi koja je suprostavljena ostatku svijeta, kojem jedan beskompromisni individualac nikada neće pripadati. Međutim, upravo zbog njegove prirode i odnosa ljudi koje poznaje prema njemu, koji najjasnije ilustruje jedna rečenica: “Šta god dotakneš, pretvori se u govno“, kaže Jean (Carey Mulligan), kojoj je ovaj možda, ali samo možda napravio dijete, čini svaku njegovu pogrešku unaprijed oproštenom i poziva na suosjećanje.
U oživljavanju jedne sjetne atmosfere snijegom prekrivene istočne obale ranih šezdesetih, posebnu ulogu igraju boja i svjetlo u filmu. Naime, prigušene boje, s akcentom na plavu i svjetlost koja se uvijek probija iz uglova i koja nikako ne uspijeva da osvoji cijelu prostoriju (poput glavnog lika), a koja u pojedinim kadrovima „uokviruje“ likove (muzičare na sceni), ostavljajući tako prostora i za izvantjelesno iskustvo muzičkog nastupa, čine da i kostimografija i scenografija dobiju važniju ulogu u prikazu izgubljenog svijeta američke folk scene. Međutim, najvažniju ulogu u ovome mističnom putovanju bez HappyEnda za glavnog „putnika“, imaju melodija i tesktovi kao zapravo jedino moguće sredstvo komunikacije, pomoću kojeg likovi na sceni izjavljuju ljubav, tugu, radost, sve ono što u svakodnevnoj komunikaciji ne mogu izraziti. Soundtrack filma producirao je T-Bone Burnett, a sve numere glumci izvode uživo (Oscar Isaac, Justin Timberlake, Carey Mulligan).
Noć kada u klub „Gaslight“ dolazi novinar „Timea“, završava prebijanjem Llewyna, dakle i fizičkim prikazom njegove unutrašnje patnje i njenim produženjem. Ipak, to je i noć kada se na scenu penje nepoznati mršavi momčić imena Bob Dylan. Iz sadašnje perspektive, ta noć svakako znači HappyEnd.
