Piše: Vesko Kadić

„Film se pravi za tri osobe među onih šest tisuća gledatelja. Da biste voljeli jedan fim treba da sami pravimo filmove, možda i u mašti, inače nismo dostojni da idemo u kino. Uvijek treba poznavati pravila igre“

Jean Renoir

Film, kao komunikacijska struktura, u svom znakovitom smislu „pozivao“ se na neke odrednice lingvistike u svrsi da se tumači kao medij koji egzistira na posebnoj vrsti vizualnog  jezika. Po osnivaču strukturalne lingvistike Ferdinandu De Saussureu definicija znaka odnosi se na „kombinaciji  pojma i akustičke slike“. Analogno ovom tumačenju, film mora imati barem dva refleksivna elementa: smisao i značenje. Izraz smisao označava pravac, tj. orijentaciju u odnosu na znake. Koja bi  bila karakteristika filmskog znaka koji operiše na dva perciptivna nivoa (služi se slikom i zvukom, tj. vizualnim i auditivnim elementima), u ovom uratku polučit će samo polovični rezultat. Ipak, upotpunimo još definiciju navodom da filmski znak čine označavajuće (plan izraza) i označeno (plan sadržine).

Prilikom analize filma Quo Vadis, Aida? nas će zanimati izraz što ga čini sadržina (jer se on identifikuje s pojmom narativa), a njegove karakteristike  otkriva sam  gledatelj na osnovici eksponirane filmske radnje. Međutim, ovdje se krije zamka, jer jednu vrstu znaka ne moraju svi gledatelji da „pročitaju“ isto, što zavisi od doživljene tvorevine gledateljevog duha. Tako na primjer, prizor kada se Aida popne na jedan od metalnih kontejnera postavljenih u bazi UN da bi u nepreglednoj masi pronašla likove svoje obitelji, neki gledatelji tumačit će kao nadu da će Aida ugledati muškarce kojima pripada kao supruga i majka, dok će drugi u prikazu te scene vidjeti lik Aide koji ne pripada toj masi, jer slikovno-kompozicijski djeluje „uzvišeno“ u odnosu na veliki broj prisutnih ljudi. Čulna veza između Aide i mase čini i narativnu i formalnu strukturu, a gledateljeva sposobnost, u drugom slučaju, treba da vidi doživljaj cjeline nastao na značenju njezinih dijelova. Gledateljev pogled, u prvom slučaju, racionalno je viđenje stvarnosti, te se njegov smisao za filmski kadar, sve vrijeme trajanja filma, svodi na izbjegavanje iracionalnih momenata, što bi po njegovom tumačenju  umanjilo „istinu“ koja u tom obliku ne čini film autentičnim, tj. verističkim prikazom izvanjkog svijeta. U oba ova prikazana doživljaja gledatelj obavlja komunikaciju s djelom, što ujedno čini komunikaciju, u tradicionalnom smislu riječi, i s autorom filma.

Svako stvaralačko djelo bilo kojoj umjetnosti pripadalo (slikarstvo, vajarstvo, arhitektura, poezija, ples, glazba i na kraju film) u biti nastoji da govori istinu, ispoljavajući se izražajnim jezikom kojim se koristi vrsta kojoj pripada. Poanta ovoga uratka je pitanje jedne posebice istine, i kako se ona definira u umjetničkom djelu. Bez obzira da li je riječ o slikarskom, književnom, kazališnom ili filmskom prikazu, a njih smo odabrali kao primjere kada je u pitanju tumačenje nekog događaja, zajedničko im je da prezentiraju djela kojima će posjetitelj izložbe, čitatelj knjige, kazališni ili filmski gledatelj doslovce vjerovati. Istina jednog umjetničkog djela otkriva se, dakle, u njegovom krajnjem konzumentu, a ne u stvaratelju koji ju je zamislio. Po njemu, njegovo djelo može biti „božansko“, ali njegov naum tek treba da se verifikuje u svijesti primatelja njegove poruke.

Sam naslov filma Jasmile Žbanić asocira da je riječ o liku koji će biti u prvom planu filmske priče, i koji će držati „sve konce u svojim rukama“, u pravom smislu biti osoba od „povjerenja“ kod filmskih gledatelja. Da li je u samom uvodu filma njen lik jasno predstavljen i adekvatno naznačen; da li će kroz daljni razvoj radnje Aidin karakter biti točno opisan; kakav će zauzeti krajnji stav ona kao osoba koja, u odnosu na ostale žitelje Srebrenice, ima „privilegovani“ položaj – sve su to dileme kojih filmski gledatelj koristeći svoj „perceptivni sud“, ili diferecirajući svoje “vizualne misli“ (Jan M. Peters) tijekom gledanja filma ispoljava. Naravno, onaj visperzniji gledatelj će razrješenje sličnih dilema tražiti kroz sintagmu filmskog kadra (položaj i kut gledanja kamere, trajanje kadra, montažnog ritma i sl.), referirajući se na perceptivni sud naučnih shvatanja značenja filmskog jezika. Sve gore navedene reference činit će kompletan „slikovni izraz“ kao materijalni predmet koji se svojom pojavom odnosi na nešto drugo, a u krajnosti na vrijednosno značenje cjelokupnog nivoa filma Quo Vadis, Aida?

Što bi povodom toga bila umjetnička istina u odnosu na prizor kojeg poznajemo, a koji pripada izvanjskom svijetu? Svaki filmski prizor korelat je afilmske (čulne) percepcije, tj. on predstavlja stvarnost u dva oblika: onakvom kakva jeste (odraz stvarnosti) i onakvom kakva bi trebala da bude (iluzija stvarnosti). On dakle sliči na opažaj vizualnog i auditivnog svijeta, uz činjenicu da nije nikakva njegova replika, tj. da ga „svakodnevnim opažanjem ne vezuju analogni odnosi“ (Dušan Stojanović). Ako dalje slijedimo Stojanovićeve misli uvidjet ćemo da predmete, prirodu, ljude koji se kreću na filmskom platnu predstavlja pojava koja nam prezentuje da je riječ o tzv. prividu, ali veoma uvjerljivog izgleda u odnosu na percepciju svijeta, tj. njegove stvarnosti Taj privid nastao u gledateljevoj percepciji naziva se „iluzijom čulnog reda“ koja teži da se predstavi  kao njena vjerna slika u opažajnom smislu. Sama prezentacija  filmskih činjenica gledatelja interesuje na nivou „činjenićne stvarnosti“, a na osnovici znanja koje je van filmske prirode on dolazi do vjerovanja ili ne u „istinitost“ Žbanićkinog filma. S tim u vezi suštinu ocjene filma treba da daju gledatelji koji su, maltene, preživjeli ratne dane opsade Srebrenice. Tom prilikom treba istači da redateljica ima „najljuće“ kritičare upravo u ovoj vrsti gledatelja koji postoje kao najrelevantniji sudionici značenja „opstojanja“ filma Quo Vadis, Aida?

Već smo naveli da je krajnji konzument „filmske istine“ sam gladatelj, pa se osvrnimo na njegovu percepciju viđenog prizora s filmskog platna. Prilikom doživljaja predstavljene audio-vizualne slike gledatelj u svijesti nosi relativnost svakodnevnog prizora, pa mu ono što gleda u svakom pogledu sliči na već doživljeni prizor iz afilmskog svijeta. On zna da je „filmski zid“ vještački zid, da glumac ne predstavlja ni fizički, a ni mentalno neko biće koje poznaje iz afilmskog svijeta, ali u krajnosti toj prikazanoj iluziji on daje prirodni značaj. Jer, predstava čovjeka na filmkom platnu za njega je „živi čovjek“, kao što je i predstava zida „pravi zid“, što su znači da „gledatelj nikad ne zaboravlja da zamijeni stvarnost onim što vidi na filmskom platnu“. Ovo mišljenje izražava većina teoretičara filma, bili tradicionalno (film-pokret) ili semiološki (slika-znak) orijentirani kada je u pitanju pojam filmske iluzije, drugim riječima „filmske istine“. Prilikom gledanja filma Quo Vadis, Aida? redateljica Jasmile Žbanić, osnovna misao mogla se izraziti u pitanju: da li „stvarnost“ data filmom  odgovara stvarnosnoj istini?

Postavljen kao film naracije čiju radnju uspostavljaju glumci i od čijih reakcija uzajamnosti ili suprostavljanja jednih drugima zavisi jasnoća pripovijedanja, gledatelju je nametnut „put“ kojim će se kretati njegova percepcija. Vjerodostojnost nositelja radnje (glumci) koji komuniciraju kako fizički tako i mentalno s gledalištem, ili što je izvan a što unutar glumčeva lika otkrivaju sami primatelji poruke na osnovici subjektivnog ili objektivnog stava, što se može prevesti kao „sud gledatelja“ (najviši prag dokaza istine). Tako će, da uzmemo za primjer lik generala Mladića (Boris Isaković) dio gledališta njega ocijeniti isključivo kao „krvnika“ srebreničkih događanja i na tu riječ će staviti točku, dok će drugi dio gledališta njegov „portret“ proširiti mislima da je riječ o bolesniku kojem je potrebno liječenje u mentalnoj ustanovi, ili licemjeru čija svaka rečenica djeluje lažno, ili narcisoidnom generalu kojemu tv. kamara bilježiti svaki pokret, gest, izgovorenu rečenicu. S druge strane lik Aide (Jasna  Đuričić) predratne nastavnice u srednjoj školi, a za vrijeme troipogodišnje agonije mještana Srebrenice prevoditeljke u bazi koju drži nizozemski korpus kao zaštićenu enklavu pod pokroviteljstvom UN, kod gledališta će se, bez dileme, doživljavati kao pozitivan, nadasve human, što će njenoj ulozi dati oreol „besmrtne žene“. Kada ova dva lika s pozitivnim i negativnim konotacijama čine pravu dramu koja se u dva-tri dana događa u Srebrenici, onda je smisao filmske naracije na putu da je gledateljstvo doživi kao istiniti događaj, a nositelje njenog prikaza za osobe od „krvi i mesa“. Glede toga film Quo Vadis, Aida sigurno će ostaviti utisak da je riječ o djelu kojem je uspostavljena idealna komunikacija između stvaratelja i  primatelja ideje o postojanju ljudske nemoći da bilo što čini (iako u filmu glavni lik nadljudskim naporima pokušava spasiti barem svoju obitelj od predstojećeg masakra) pred nositeljima zla i krvoprolića.

Umjetnik, ukoliko se osjeća angažovanim da govori o nekom velikom događaju u biti će odabrati onaj koji je društveno-politički „najsnažniji“, i čiji postanak „mami“  stvaratelja da mu posveti, koristeći svoju vlastitu inventivnost i ingenioznost, znake najstvaralačke interpretancije. Poznat je slučaj postanka slikarskog platna naziva „Guernica“ kojom veliki Picasso šalje poruku svijetu o kataklizmi jednog grada zahvaćenog ratnim vihorom. No veliki događaji traže i velikog umjetnika. S duge strane ne postoji umjetnost koja u jednom prizoru može da dočara svu bol ovog grada, kao što je izražava slikarsko platno. Jednostavno, bilo koji svjetski planaterni događaj najbolje će izraziti umjetnost koja će ga vlastitim jezikom najidealnije ovaplotiti. Autor ovih redaka ne tvrdi da i druge umjetnosti ne mogu izraziti na svoj način viđenje istog prizora, ali u krajnosti sama njegova pojava najidealnije se izražava samo u jednoj umjetnosti, dok će u ostalima ona biti blijeda kopija u odnosu na „original“. Da li je genocid nad Srebreničanima bio najidealnija slika koju može dočarati jedino film?  

O Srebrenici su pisane knjige, učinjena uprizoranja na raznim pozornicama, uglazbljena njena bol, oslikana platna od najzvučnijih imena slikarstva, ali u okviru bh. kinematografije nije snimljen ni jedan „glumljeni film“ ovog događaja. Ovaj prvi pokušaj prenosa tragedije (potvrđena kao genocid od međunarodnog suda sa sjedištem u Hagu) na filmsko platno trebao je da da najidealniju kinematografsku sliku bh. „Guernice“, ili bh. „Auschwitza“. Da li je  film Quo Vadis, Aida? u tome uspio?

Pravu interpretaciju ovoga filma nemoguće je u krajnjosti sagledati, jer je nemoguće  donijeti odluku tko je uvidio ili nije njegovu filmsku vrijednost: da li je to učinila festivalska publika ili filmska kritika, što u krajnosti nije manje važno. Bilo čiji sud je donekle relevantan, ali u suštini njegov „vrijednosni sud“ treba da da filmska teorija. Zašto je ona najrelevantnija u ocjeni nekoga djela? Odgovora ima bezbroj, ali ćemo se osvrnuti samo na jedan: filmska teorija jedina može da svojim prikazima film „uvrsti u antologiju“ europske pa i svjetske kinematografije.

Temi Srebrenice (pored sociološke, psihološke i edukativne opservacije, što su elementi za neki drugi prikaz ovoga filma) bilo je moguće pristupiti na dva načina: dati prikaz cjelokupnog događanja (što bi predstavljalo svojevrsno epsko kazivanje, u varijanti jedne tragične povijesti bošnjačkog naroda), ili reducirati događaj na najbitnije slike (što bi izgledalo da se radi o nekoj komornoj drami). U prvom slučaju filmska istina bazirala bi se  na eksplicitnim  dokumentarnim snimcima, dok bi drugi prikaz direktno izostavio prizore,  poput snimaka u kojima eksplicitno dominira pobjednički stav srpske vojske i bahatost  generala Mladića. Po svemu sudeći Žbanić je „ekvilibrirala“ između jednog i drugog filmskog uprizorenja, što je na osnovici vještine održavanja ravnoteže (u neuravnotežnim položajima tijela) i distanciranja od određenja konkrenog žanra, na kraju dovelo do poruke koja je srebreničku tragediju, a što je bio njen glavni naum, ostavila „otvorenom“ (primjer posljednjeg kadra fima).  Naglašavajući temu filma Quo Vadis, Aida? koja se naslućuje u dva pravca (dokumentarni i stilizirani) Žbanić je  genocidnu radnju (doduše ovaj termin se nigdje ne spominje u filmu) ovaplotila kroz lik generala Mladića, nastojeći da njegova pojava (govor, kretnja) bude  što autentičnija, dok je s druge strane lik Aide, koja je na strani pravde i pobune protiv nehumanog ponašanja srpske vojske, trebao da bude stliziran u obimu kojeg zahtijeva filmska iluzija.  U prikazu postavljene teze dobit će se prava slika filma Quo Vadis, Aida? redateljice Jasmile Žbanić. No nije na odmet osvrnuti se na sam naslov ovoga filmskog djela.

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje