Piše: Nisad Selimović

Animirani filmovi su još odvajkada prestali biti ono što smo gledali birvaktile prije Dnevnika. Vremenom su postajali duži, složeniji, pa i ozbiljniji. Od Pere Djetlića i Duška Dugouška dogurali smo do cijele armije potpuno novih likova koji više ne zabavljaju samo djecu, no i odrasle. Vremenom su se i tehnike stvaranja animiranih filmova prilično promijenile. Walt Disney je koristio olovku, baš kao i jedna od najvećih legendi tog klasičnog crtanog filma, Chuck Jones. Sada animatori tipkaju i unose raznorazne kodove i kolorite na svoje ekrane, renderuju danima svoje finalne proizvode i poliraju ih da izgledaju ultra-realistično, prijemčljivo širokom dijapazonu publike kojem se obraćaju. U ovoj novoj eri tog animiranog cirkusa, kada je Jeffrey Katzenberg prešao spektakularno iz tadašnjeg monopoliste Disneya u tek osnovani DreamWorks, stvari su zaista poprimile drugačije razmjere. Sada je nebo postalo limit, i crtići više nisu morali biti uljudni i ljubazni, sa porodičnim temama u pozadini priče. Došao je Shrek, počeo je podrigivati i sve se promijenilo. Ali, od tada, za nekih desetak i kusur godina, slabo se šta radikalno mijenjalo, osim što je digitalizacija samog procesa nastanka animiranog filma podignuta na superioran nivo. I to je, u neku ruku, uništilo crtani ili animirani film. Cijela industrija je pomaknula granice estetike i samo uskočila u grtalicu koja zgrče pare imena Hollywood. I Disney je nekada bio dio tog istog Hollywooda, ali kada je on pravio crtiće, i igrani filmovi su bili nešto potpuno drugo.

Janko Strižić film; režija: Mark Burton & Richard Starzak; uloge: osam ovaca, jedan pastr i jedan pas; 2015.

IMDb rejting: 7.7/10

Rotten Tomatoes rejting: 100%

Srećom, tu su male kompanije koje još drže do tradicije i ugleda koji ima starinski animirani film. Ako se zarovite u backstage svog uma, možda se sjetite legendarnog crtića A Je To, u kojem dvojica komšija uvijek pokušavaju popraviti nešto a rezultat isto tako uvijek bude klasična katastrofa. Ne znam za vas, ali za mene je to bio vrh animirane zabave. Dijelom zbog priče, dijelom što su njih dvojica tako smotani, ali i dijelom zbog načina kako je ta animacija dočaravala svijet dječije mašte. Naime, što god nacrtali, to neće izgledati onako kako bi to dječije ruke izvajale od plastelina. Tom i Jerry su bili sjajni na svoj način, u svom svijetu. Ali Pat i Mat su bili također sjajni, ali u svijetu koji nam je bio nekako... poznat. Ta animacija putem koje su oživljena dva legendarna "uradi-sam" majstora zove se stop-motion, i od svih tehnika (sada će mi zamjeriti digitalni animatori koji suze rone buljeći mjesecima u ekrane) ona je sigurno najzahtjevnija za stvaranje jednog filma. Ona čak nije ni ekskluzivna za zabavne animirane filmove, no se njome koriste i mnogi umjetnici kod stvaranja reklama, recimo.

Aardman Studios je vodeća kompanija u svijetu koja još uvijek redovno producira filmove u stop-motion tehnici. Nastali su u Bristolu sedamdesetih godina i postali su slavni po video spotu za pjesmu Petera Gabriela "Sledgehammer". Proizveli su na stotine različitih animiranih filmova tokom svih ovih godina, a za neke su nagrađivani i najvećim filmskim nagradama, kao što je Oscar, recimo. Kako su godinama radili za BBC, van velike Britanije se za njih nije mnogo čulo (nama su bili bliži Čehoslovaci, očito), sve dok nisu izmislili Wallacea i Gromita, dva urnebesna lika - blesavog pronalazača i njegovog najboljeg prijatelja, šutljivog psa. Ti filmovi su pogledani u cijelom svijetu i svugdje su prihvaćeni objeručke, i od kritike i od publike. Upravo u tim filmovima se počeo pojavljivati Shaun, ovca koja je mnogo pametnija od svog malog stada i koja je postala hit za sebe. Naravno, u Aardmanu su prepoznali njegov potencijal i ubrzo su se posvetili produkciji filma koji će malog Shauna promovisati kao glavnog lika. Nastao je Shaun the Sheep Movie, film u kojem malo i ljubavlju prožeto stado pokušava spasiti svog vlasnika od nedaća u velegradu. Za koje su, uhm... upravo oni i krivi.

Bilo šta reći o najnovijem Aardmanovom uratku je suvišno. Kako objasniti da je cijeli film posvećen mimici i da u njemu nema ni jednog jedinog dijaloga? I da je ta mimika proizvedena posvećenim radom animatora, ili bolje reći fizičkog radnika, koji je danima namještao noge, ruke, obraze, usta, runo tih ovaca kako bi one svojom mimikom ispričale priču? Pa, prilično je nemoguće. To treba sjesti i pogledati. Te ovce imaju karakter, svaka ponaosob, i to nije samo zasluga animatora, no i onoga ko ih je smjestio u avanturu u kojoj izigravaju ljude, voze prikolicu, varaju šintora... i katkad reknu simpatično bleee. A kao šlag na sve, kompletan film je obogaćen toplom i prelijepom pričom o... ne možemo reći humanosti, jer su u pitanju ovce. Možda ovisosti (lat. ovis - ovca). A šta poželjeti od crtića? Hm... ovaj nije ni nacrtan, pa ne možemo reći ni da je crtić. Potpuno drugačije iskustvo, puno smijeha i retro-osjećaja. Povratak pred Dnevnik, ili usred zimskog raspusta, kada su nam Pat i Mat bili najbolja TV razbibriga.

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje