Piše: Nisad Selimović

Mendes. Sam Mendes. Nije tajni agent, niti je ikada prišao MI6. Sumnja se da je jednom bio u Scotland Yardu, ali i to nikad nije potvrđeno. Po kuloarima se priča da je pročitao jedan čitav i pola drugog romana Iana Fleminga, ali on se na sve te kontroverze samo zagonetno smješka. On je čovjek koji je režirao genijalni Vrtlog života (American Beauty), i reditelj koji je trebao donijeti pečat na serijal o najslavnijem tajnom agentu na svijetu, i to na njegovu 50. godišnjicu filmskog postojanja. Trebao je, što ne znači i da jeste. Nakon pretpremijera i premijera (većina zemalja je krenula sa distribucijom 1. novembra, sem Velike Britanije), kritičari su blago izgubili kontrolu i počeli sastavljati hvalospjeve za Skyfall, treći film sa Danielom Craigom kao Bondom, i prvi sa Mendesom kao rediteljem.

Skyfall; reditelj: Sam Mendes; uloge: Daniel Craig, Naomie Harris, Judi Dench, Ralph Fiennes, Javier Bardem, Ben Winshaw 2012.

IMDb rejting: 7.8/10 Rotten Tomatoes rejting: 92%

Vjerovatno nema svjetskog medija koji nije prenio da je većina pomenutih kritičara otišla tako daleko i da je nazvala prvu dramsku verziju špijunskog filma ikada „najboljim u serijalu“. Time je i čitava anticipacija svih onih koji su morali sačekati taj famozni prvi dan novembra mjeseca razmjerno rasla, a oni labilnijih uvjerenja u vlastito mišljenje šutke su poklekli, i bez da su dočekali premijeru. Laici. Skyfall odmah s početka, u maniru najboljih edicija franšize, raspiruje maštu gledaoca i tjera ga na rub sjedišta sa jurnjavom motorima po krovovima Istanbula. Tulumbe, đevreci i paradajz lete uokolo dok Bond pokušava uloviti teroristu koji je ukrao hard drive sa imenima svih „undercover“ agenata na svijetu. Turajući realnost negdje u pozadinu mozga, što uostalom nije ni bitno kada je agent 007 u pitanju, pratimo jurnjavu sve do voza i krova na njemu, jednog tunela i borbe prsa u prsa. Napetosti nema, jer je ista scena debelo prožvakana kroz sve moguće foršpane filma mjesecima prije premijere. Čak i ono što uslijedi – umjesto negativca, hitac posred Bonda i njegov pad sa voza, odnosno mosta koji on prelazi, u nabujalu rijeku, več je viđena slika.

U nekoliko narednih kadrova M (Judi Dench, po posljednji put), Bondu piše osmrtnicu, pritisnuta krivnjom zbog vlastite odluke da se okidač povuče. Dolazi kući a u kući Bond, pijan ko crna zemlja. Malo razmirica, lažnih optužbi za ubistvo i njih dvoje se opet vole – Bond brže od Jasona Bournea dolazi u formu a njegov nedovršeni zadatak već zove. Ali, niti je negativac kojeg Bond ganja klasični terorista, niti je Bond uopšte spreman na izazove...

Voljeti filmove o James Bondu je arhetip ljubavi ka filmskoj zabavi uopšte. Rijetki su oni koji zaista ne vole Jamesa, a i takvi u većini slučajeva još uvijek idu na balove i gledaju isključivo balet. Agent u kraljičinoj službi svoju popularnost, između ostalog, stekao je uglavnom zbog raskošnih lokacija (po pravilu su to tri-četiri različite države), svog klasičnog ženskaroškog karaktera, ali i uveličanih akcijskih scena, za koje svi znaju da nisu realne, ali ih svi i opraštaju. Bond nikada nije bio mamina maza, niti je imao ljubavnih problema. U Casino Royale, ljubav ga je itekako dotakla i trebala mu je puška koja jedva stane u dvije ljudske ruke da se osveti. U filmu Skyfall, Bond je postao mamina maza. Da li je to Mendes želio ili ne, nije jasno, ali on je od Bonda stvorio dječaka kojem mama govori šta da radi, a naposljetku je on i brani od svih zala svijeta. Više nije u pitanju svijet, kao u većini nastavaka kada su Bonda tumačili Connery i Moore, niti je u pitanju Golemo Kraljevstvo, sada je u pitanju njegova šefica, koju zaista u filmu zove „mama“. Eh, žao mi je zbog spoilera, ali mame više nema. M je od sada, i ponovno – tata. Uzalud ju je Bond branio cijelu jednu trećinu filma i ispričao joj svoju čitavu životnu priču, od djetinjstva do sadašnjosti, i očito bez ikakvog golemog razloga nam je Mendes priredio dramu od nečega što je oduvijek bilo namijeno da bude čista filmska zabava. Neka eksplodiraju brodovi, padaju djevojke u krevet kao kruške, cijeli svijet neka bude pred kataklizmom jednog frustriranog biznismena, ali pobogu, nemojte da Bond sjedi u mraku i pripovijeda kako mu je bilo teško kad je bio mali. Bond nikad nije bio mali, on se rodio kao agent koji smije ubijati ljude, i on nikada neće umrijeti. TO je Bond. James Bond.

Mendes kaže kako ga je za ovako mračan pristup franšizi inspirisao Vitez tame Cristophera Nolana, koji je Batmana postavio na nove staze slave. Možda je Mendes zaboravio kako Batmanov svijet tvori jedan izmišljen grad, a da je i sam Batman svoj gazda i da može raditi što želi. Možda je upravo zato ljudski i dramatičan otklon super-heroj franšizi donio rezultate. Bond, s druge strane, je tajni agent postojeće svjetske sile, kojem je drama svaki dan na poslu želio on to ili ne, i da su sve one djevojke koje je zaveo samo lijek protiv tih svakodnevnih radnih obaveza. Stvarno, da li je Mendes ikada pogledao Iz Rusije s ljubavlju, ili Samo za tvoje oči, ili Dijamanti su vječni, ili Samo dvaput se živi, ili... bilo koji? I odakle Mendesu pravo da Bondu naredi da u krevet odvede Moneypenny, iako on nije znao da će ona postati nikad dosanjani objekt njegove žudnje? To čak ima i neke veze sa nečim što se zove hronologija...

Jedina (kakvog li apsurda) svijetla tačka je istovremeno i njegova mračna sila, negativac koji želi da se osveti M jer mu je uništila život. Njegovi porivi su logični a realizacija Javiera Bardema zastrašujuće stvarna. I on šeficu zove majkom, ali Bond mu nije brat. Ali u zamjenu za krvno srodstvo, zamalo da mu postane brat druge vrste. Hemija tog dijaloga koji će vječno proganjati sve štovaoce Bondova lika i djela, dovoljno govori gdje je otišla franšiza koja je nekad slavila kvalitetan koktel, samouvjerene dame i besprijekorne gentlemane. Da, Maye su u pravu, kraj je zaista blizu.