Piše: Adnan Džebo

Čovjek je postao biće mjerljivo elektronskim jedinicama - bitovima ili bajtovima. Mobiteli u našim džepovima registruje naše dnevne kretnje, mjesta koja posjećujemo, ljude s kojima pričamo, poruke koje im šaljemo, i još mnogo više. Transakcije internet bankarstva, kupovne navike, rezultati pretraživanja, svi pisani tragovi ostavljeni na intenetu leže u domenu informacionog sistema čije su mogućnosti zapanjujuće. U vrijeme kada odnosi snaga vlade i građana postaju sve više odnosi vladara i potčinjenih (ljudi na vlasti nisu naši prijatelji), kontrola nad ovim informacijama, nečistim rukama vladajućih struktura, neminovno vodi u antiutopijski scenarij. Ekranizacija ove centralne teme bazirana je na stvarnim događajima i životnoj priči Edwarda Snowdena, visoko rangiranog namjesnika u američkoj obavještajnoj službi. U jednoj rečenici, sinopsis bi glasio ovako: plaćen da razvije metode za kontrolu informacija kojima bi se povećala moć države, Snowden (Joseph Gordon-Levitt) postepeno uviđa narastajuće zloupotrebe privatnog sektora, te odlučuje da se suprostavi državnom aparatu istupajući u javnost sa znanjem i dokazima koje uzima u posjed - ono što ima za reći nije nimalo naivnog karaktera.

Snowden; režija Oliver Stone; uloge: Joseph Gordon-Levitt, Shailene Woodley, Tom Wilkinson, Zachary Quinto, Melissa Leo; 2016.

IMDb rejting: 7.4/10

Rotten Tomatoes rejting: 62%

Vjerovatno inspirisan ovom herojskom gestom, za dramatizaciju ove priče odlučio se i jedan od najznačajnijih živih američkih režisera, Oliver Stone. Mada se Sjedinjene Američke Države "busaju u prsa" sa svojim slobodama (među kojima je i sloboda govora), zbog "škakljivog" predloška i životne ironije, Stone nije uspio da za finansiranje filma pridobije nijednu američku producentsku kuću. Umjesto toga, budžet za film pristigao je sa starog kontinenta, da bi na kraju zvanično snimljen u Njemačkoj i izašao pod njenim producentskim okvirom. Sa ovakvim uvodom gledatelj bi očekivao da pred sobom ima biografski politički triler mitskih proporcija, međutim negdje kroz 134 minute filma taj osjećaj blijedi (ako je uopšte i bio prisutan), te poprima bajkovita obojenja prožeta stereotipnim holivudskim manirima. Značajan dio filma uređen je oko ljubavne priče između Snowdena i njegove djevojke Lindsay Mills (Shailene Woodley), što bi bilo sasvim u redu da tu postoji ozbiljna dramatizacija, te da situacije i dijalozi između njih nisu jednolični, već viđeni (on puno radi, ona puno zanovijeta). Ozbiljna pitanja koja bi izronila iz temeljne postavke bivaju gurnuta ispod površine, a radnja se premješta u holivudski plićak, čime film dodatno gubi na oštrini i dubini značenja.

Film bi se vrlo lako mogao opisati kao reispisivanje Oscarom nagrađenog dokumentarca Citizen4 (što je i kodno ime Edwarda Snowdena), nastalog od materijala snimljenog tokom Snowdenovog boravka u Hong Kongu i susreta sa dvojicom novinara (Glenn Greenwald /Zachary Quinto/ i Ewan MacAskill /Tom Wilkinson/), te producentkinjom navedenog dokumentarca Laurom Poitras (Melissa Leo). Ipak, Oliver Stone proširuje dramatizacijski okvir na vremenski raspon od skoro deceniju unazad u očitoj namjeri da dinamizira film, definira glavni lik, učini ga dopadljivijim, opravda njegove motive i učini ga klasičnim holivudskim herojem. U tom pravcu, vidljivi su značajni propusti. Bez ikakve psihološke kompleksnosti, Snowdenovo "zašto" je motivisano prvenstveno kroz vanjske uzroke – ono je mehanički opravdan set reakcija na potsticaje koje mu okruženje daje. Onaj temeljni faktor ličnosti, koji bi nam ukazao na karakter heroja i ono što ga izdvaja od ljudi u sličnim situacijama, ne ostaje dovoljno razvijen.

S druge strane, dokumentarac Citizen4 zauzima značajno drugačiji pravac, budući da operira sa stvarnim snimcima. Kroz vještu montažu ukazuje na važnost kamere, izdiže snimak na nivo svjedočanstva, reportaže, dokaznog materijala protiv visokih vladinih zvaničnika i čini to na vjerodostojan način. Naglasak ne stavlja na značaj ličnosti i njenu individualnost, već na ono što se kroz ozbiljan timski i novinarski rad neposredno otkriva kao stvarnost. To je značenjska jedinica koja podcrtava i očigledno prisutni Snowdenov stav  – da nije bitan on, već ono na šta on ukazuje. To u filmu Olivera Stonea nećemo primjetiti.

Citizen4 je u tom pogledu daleko uspjelije predočen narativ - čvršće struktuiran, sa validnim emotivnim nabojem. Osjećaj klaustrofobije, koji korenspondira sa Snowdenovim pristankom na svojevrsni zatvor (odricanje od roditelja, domovine, slobode kretanja) je vješto izražen kroz povremeno kadriranje dugog mračnog tunela, a zatim i kroz hotelske sobe i uske hodnike sa slabim osvjetljenjem. Trent Reznorov (Nine Inch Nails) mračno-ambijentalni soundtrack, proganjajući je i uznemirujući. U par navrata recipient bi mogao pomisliti da se s druge strane nalaze osobe inficirane paranojom, međutim kako se film odvija postaje sve jasnije da ono što smo držali za naučnu fantastiku danas već postaje stvarnost. Platforma za totalitarnu vlast već je uspostavljena.

I na kraju, kratko da zaključimo: Citizen4 nije za one koji nakon pregledanog filma potraže autora i pritisnu "like" na facebooku, već više za ljude koji traže način, sredstva i inspiraciju da uspore opšti raspad svijeta. Snowden je njegova razvodnjena verzija. Pa, bujrum, odaberite!