M. L. Stedman je ime australijske književnice čija je zvijezda u galaksiji lagane, komercijalne literature zasjala 2012. s romanom „Svjetlo među okeanima“. Činjenica da je literarna kritika s „razumnom dozom“ naklonosti primila roman te da je postao recentan bestseler bila je dovoljan povod filmskom studiju DreamWorks da se ekspresno dočepa prava na ekranizaciju i okupi respektabilnu glumačku postavu, koja je u konačnici bila i jedina svjetlost koja je obasjala ovaj neujednačeni i konfuzni uradak.
Svjetlo između oceana; režija: Derek Cianfrance; uloge: Michael Fassbender, Alicia Vikander, Rachel Weisz; 2016.
IMDb rejting: 7.3/10
Rotten Tomatoes rejting: 58%
Tom Sherbourne (Michael Fassbender) je izmučeni veteran Prvog svjetskog rata koji se prihvata posla svjetioničara negdje u pustošima Tasmanije. Namrgođen i neprilagođen, osvaja srce lokalne ljepotice Isabel (Alicia Vikander) koja mu se nakon vjenčanja pridružuje na izolovanom otoku. Sreća potraje kratko jer Isabel ubrzo doživljava jedan pobačaj za drugim i pada u tešku depresiju. No, bogovi joj se ipak osmjehnu kada more jednog poslijepodneva izbaci na obalu čamac u kome pronalaze predivnu bebu. Tom i Isabel odlučuju dijete predstaviti kao svoje... ( dalje ne morate biti scenarist TV sapunica da biste pogodili u kojem pravcu će se razviti radnja i koja nevolja se iza brda valja).
Osnovna nevolja s ovim filmom je da je sa Mjeseca vidljiva namjera i učinak koji se želio postići, a to je šmrcanje i bolno stezanje srca ženskog auditorija, i to pretežito vojske obožavatelja dotičnog literarnog štiva. To je masa koja ide u kina ne da bi gledali film nego da bi vizuelizirali pročitano i likove koji im zaokupljaju maštu (slučaj Sumrak/Pedeset nijansi sive koji su zaradili milijarde iako popljuvani od skoro svakog filmskog znalca na planeti). U engleskom jeziku postoji precizan naziv za takvu vrstu umjetničkih uradaka – tearjerker. Reditelj Derek Cianfrance, koji je karijeru započeo 2010. odličnom dramom Blue Valentine, upregao je sve snage da napravi što efikasniji hibrid melodrame i TV sapunice i da zaista iscijedi suze i namoči maramice po kino dvoranama. Tehnika mu se uglavnom sastojala od prikaza bebice i dviju uplakanih i neutješnih glumica, u krupnom kadru koji nikako da se okonča. I tako s povremenim prekidima, predugih dva i pol sata (!), jer tearjerkeri nastali po literarnom predlošku ne trpe vremensku elipsu iliti sažimanje, svaki detalj iz romana mora biti na ekranu, inače scenaristi leti glava ako šta izostavi! Naročitom odurno-sentimentalnom šabloniziranošću zrači finale filma koje bi mirne duše moglo u neku tursku ili indijsku safunjaru, uz adekvatnu zamjenu Fassbendera i mlade glumice s anglosaksonskim tenom. Sve i da pristupimo gledanju znajući da se radi o matematički proračunatom uratku koji cilja na jasno targetiran auditorij, previše je!
Jedina svijetla tačka cijelog ovog poduhvata jeste zvjezdana glumačka postava predvođena standardno odličnim Michaelom Fassbenderom i dvjema oskarovkama, Rachel Weisz i Alicijom Vikander koje glume s patosom dostojnim antičke tragedije, ali svjetlosnim miljama daleko od skliskog terena jeftine patetike kojom pršti ostatak filma. Njihovi performansi su jedini razlog za možebitnu preporuku za gledanje nekome, pod uvjetom ignorisanja ostalih elemenata filma, po principu „niti vidim, niti kontam“! Nažalost, vladajući trendovi štancanja mediokritetskih filmova natjerat će nas možda, i to u bliskoj budućnosti, da budemo zahvalni bar na jednom ili dva elementa unutar filma koji drže vodu i sprečavaju totalno potonuće u besmisao ili tupost.