Piše: Sead Vegara

U prošlosedmičnim Kinematografskim ovisnicima bilo je riječi o filmu iz regionalne produkcije, u narodu poznatiji termin za takvu vrstu filmova je “domaći“ (Mrtve ribe Kristijana Milića), a ove sedmice na “recenzentskom stolu“ je rediteljski prvijenac glumca Nikole Koje pod nazivom Stado. Koliko god su Milićeve Mrtve ribe umjetnički nastrojene i baš “ne komuniciraju s publikom“ (taj izraz je toliko bedast, čuj film ne komunicira s publikom, šta će film reći: „Đe si dečko, šta ima?“, ali izraz se ukorijenio u popularni vokabular inih filmskih kritičara da je sad gotovo), toliko Kojin rediteljski prvijenac ima potencijala da preraste u regionalni kino-hit. Riječ je o filmu koji će dobro nasmijati gledatelje, a one iz branše –glumce posebno, natjerati na duboko kopanje po sopstvenoj nutrini i traženje odgovora na pitanja: „Šta ja moram sve žrtvovati za svoju umjetnost?“.

Stado; režija: Nikola Kojo; uloge: Nikola Kojo, Zoran Cvijanović, Vesna Trivalić, Nataša Ninković, Nikola Đuričko, Srđan Timarov; 2016.

IMDb rejting: 7.4/10

Jer protagonisti filma Stado, Kolja (Nikola Kojo) i Cveja (Zoran Cvijanović), glumci (!) su čiji slavni dani su iza njih i hljeb zarađuju u pozorištu igrajući komad po Cervantesovom „Don Kihotu“. Odatle i cijela aluzija na film da je posao glumca upravo donkihotovska borba sa vjetrenjačama. Borba za opstanak u nemilosrdnom svijetu glumaca, reditelja i producenata. Početak filma predstavlja insceniranu posljednju scenu iz scenarija za TV seriju i (možda) jedinu nelogičnu stvar u cijelom filmu. Scena završava smrću jednog od glavnih likova, a trebalo bi da je riječ o pilot epizodi. Ali kad krene radnja filma Stado to toliko nije ni bitno jer se sitaucije smjenjuju takvim tempom da od nekontrolisanog smijeha nemate vremena da razmišljate previše.

Ne želim reći da je film plitak i da “hvata“ publiku na jeftini humor jer zaista nije takav slučaj. Humor je nadasve živ i istinski, a potvrdu (za one koji su skeptični) imate na samom početku trailera gdje Kolja i Cveja sjede u kafiću iza zidića na kojem je postavljena željezna ograda, a dvojica balavaca, Kolji daju papir za autogram, a Cveji izmiču bananu dok on pokušava kroz (sada već vidno) rešetke (kao u zoološkom vrtu) da je dohvati. To je samo jedan od bisera iz niske koju je Koja kao reditelj i Koja kao glumac uspio da živo dočara na filmu čiji protagonisti nakon što ih lokalni TV producent Baki (Nikola Đuričko) uvjeri da će finansirati seriju i refundirati novac ako Kolja i Cveja sami produciraju pilot.

Scenarij kakav su oni dobili od u filmu neimenovanog, doduše i nespominjanog scenariste, (da ne bude zabune, scenarista filma Stado je Nebojša Romčević) jedan je od onih koji se rijetko sreću – znači pravo blago u koje vrijedi uložiti sve što imate. A to znači staviti stanove pod hipoteku, lagati ženama, također glumicama Vidi i Mili (Vesna Trivalić i Nataša Ninković), sve da se producira i snimi to čudesno djelo. U pokušajima da nabavi novac za produkciju pilota Kolja će dobiti stado ovaca, a to stado je ustvari samo tu da bi se onima koji baš i ne kontaju stvari opravdao naziv film – Stado.

Pravo stado (...#cenzurisano#...) jer ovakva priča o glumcima (u Srbiji) koji žrtvuju svoje živote, dostojanstvo, karijeru, može biti postavljena u bilo koju državu i opet ćemo se mi publika smijati, sa povremenim nelagodnim osjećajem u stomaku, upravo njima glumcima – pajacima i njihovoj nevolji.

Naposljetku, Stado je komedija koja će zasigurno pronaći svoju publiku, mada će uvijek biti onih koji će Koji zamjerati što je uopšte stao iza kamere govoreći da mu tu (nikako) nije mjesto. Što je, ako pitate potpisnika ovih redova, totalna glupost jer se Koja itekako dobro snašao u dvostrukoj ulozi, čovjeka koji diriguje svima na setu i onoga koji glumi pred kamerom. Kao i onoga koji prethodnoj dvojici stoji nad glavom – ulozi producenta. Koja je režirao film sa nevjerovatnom energijom, a da je tako uvjeriće se svi oni koji se odluče da poklone nešto više od sat i po svog (dragocjenog) vremena ovom ostvarenju koje je posvećeno nedavno preminulom srpskom glumcu Miloradu Mandiću Mandi. Filmu za koji je sam reditelj Koja rekao:

Stado je metafora za sve nas glumce, pa i za narod i način na koji u životu srljamo i ponekad se ne branimo od prepreka.