Piše: Marko Njegić
Pojava glumca Brendana Frasera ugodno je iznenadila publiku londonskoga kina “Prince Charles Cinema” na maratonskoj projekciji njegovih filmova Mumija i Povratak mumije (The Mummy, 1999; The Mummy Returns, 2001). Naime, Fraser se našao u Londonu na promociji “comeback” filma Kit i odlučio je prirediti iznenađenje za gledatelje kad je vidio što je na repertoaru “Prince Charles Cinema”. Glumac se u dogovoru s upravom kina ušuljao u dvoranu netom prije početka “Mumija maratona“ i obratio oduševljenoj publici. Rekao je da je baš tu, na Leicester Squareu, potvrđena njegova ljubav prema filmovima nakon što je 1977. pogledao Star Warse i život mu se zauvijek promijenio. Otkrio je i da, snimajući The Mummy u Maroku i britanskom studiju Shepperton, nisu imali pojma što točno snimaju; je li to drama, komedija, čista akcija, romansa, horor, još akcije, sve od navedenog...
The Mummy/The Mummy Returns; režija: Stephen Sommers; uloge: Brendan Fraser, Rachel Weisz, 1999/2001.
IMDb rejting: 7.1/10; 6.4/10
Rotten Tomatoes rejting: 60%; 47%
Konačno, kad je Fraser pitao ima li netko u kinu da nije gledao filmove, javila se samo jedna osoba. “Tip osvaja curu”, našalio se glumac otkrivši kraj filmova kao da otkriva neočekivane završetke Mumijinih vršnjaka Šesto čulo, Klub boraca ili Uljezi. Preko svega ovoga može se prelomiti Fraserov hit The Mummy, inspiriran istoimenim horor-klasikom s Borisom Karloffom u glavnoj ulozi. Nekoga tko je bio u formativnim godinama krajem devedesetih prva Mumija je mogla nagnati da se trajno zaljubi u film kao Fraser u Ratove zvijezda zahvaljujući univerzalno eskapističkom komadu staromodne “subotnje matineje”, nevine, poletne i šarmantne romantične akcijske avanture o spašavanju svijeta s junacima (Fraserov Rick O Connell) i negativcima (Imhotep u tumačenju Arnolda Voslooa) većim od života.
The Mummy je skoro sve od onoga što je Fraser naveo, komedija, akcija, romansa, horor i još akcije, uz dodatak avanture umjesto drame, premda film ima i mrvu dramskog na tragu Coppolina Drakule računajući Imhotepov tragični pokušaj uskrsnuća ljubavnice Anck-Su-Namun (Patricia Velasquez) i zaljubljivanje u djevojku (neodoljiva i entuzijastična Rachel Weisz kao Evelyn) koja mu se čini kao moderna reinkarnacija voljene žene. Od 1999. naovamo malo tko nije gledao Mumiju 1&2, ali teško da nekome Fraserove riječi mogu pokvariti krajeve filmova budući da je priča u kratkim crticama svedena u junakovim riječima: “Izbaviti damu u nevolji, ubiti negativca, spasiti svijet.” Upravo je Fraser, u ulozi svojevrsnog mladog Indiane Jonesa kojeg upoznajemo u Legiji stranaca, jedan od glavnih razloga popularnosti vješto napravljenog prvog filma (puno boljeg od drugog) i nije čudno da ga je The Mummy katapultirao u holivudske zvijezde.
O Connell se od svih novijih junaka najviše približio Jonesu u vremenu kad je publika bila željna sličnih likova i njihovih djela prema kojima je Stephen Sommers (Smrt pod morem) i modelirao Mumije, pretvarajući izvorni horor-klasik iz 1932. u klasičnu humorističnu akcijsku avanturu za digitalni novi milenij, s daškom strave koja se mogla naći i u Spielbergovim filmovima. Rick je “istraživač, pustolov, tragač blaga, revolveraš”, kako ga opiše bibliotekarka/egiptologinja Evelyn koja će se s njim i bratom Jonathanom (John Hannah; Sliding Doors) zaputiti u potragu za Hamunaptrom, “gradom mrtvih”. Od prvog do drugog filma O Connell će staviti na glavu i šešir da komparacija s Jonesom bude potpunija, ali Fraser stvara pamtljiv lik koji nije puka kopija slavnijeg junaka i nadovezuje se na heroje devedesetih s dva pištolja u rukama (Žestoki policajac, Smrtonosno oružje 3, Teška meta, Razbijač, Slomljena strijela, Čovjek bez lica).
Ni The Mummy i The Mummy Returns nisu kopije Indiane Jonesa, neovisno o vidljivim utjecajima Otimača izgubljenog kovčega, Ukletog hrama i Posljednjeg križarskog pohoda, već unose nešto svoga u “indianajonesovsku” akcijsku pustolovinu pored neizbježnih žanrovskih toponima, poput silazaka u grobnica i otvaranja ukletih sarkofaga. Indiana nije imao posla s mumijama ili “mAmijama”, kako bi rekla njegova partnerica u Temple Of Doom, a one su Ricku dežurni protivnici, kao njegovu prethodniku nacisti. Osim toga, Imhotep nije mumija kao u originalu, mahom čovjek prekriven zavojima. Takvog ga vidimo samo pri kraju prologa nastupne Mumije, kad bude “osuđen na najgoru od svih drevnih kletvi” i mumificiran.
Nakon što ga probude, Imhotep je 3000 godina star skeletalan leš “koji hoda i govori” i treba vremena da se regenerira i postane tjelesan tako što apsorbira oči, unutrašnje organe žrtava itd., odnosno da ulogu preuzme Vosloo (desna ruka Lancea Heniksena u Hard Target). Skeletalni Imhotep u The Mummy posjeća na “ogoljena” Schwarzeneggera s kraja prvog Terminatora jer Sommers rabi i “stop motion” animaciju u stilu Raya Haryhausena, zato ima smisla “terminatorsko” upozorenje: “Ovaj stvor donosi smrt, neće nikad jesti, neće nikad spavati i neće se nikad zaustaviti.” Pa opet, Terminator nije imao moći nad pijeskom da izvede “trik s pješčanim zidom” koji prijeti progutati O Connella u avionu u najspektakularnijoj sceni Mumije.
Računalne efekte Sommers je kombinirao s praktičnima (animatronika, setovi, prostetika), zbog čega film vizualno i dalje izgleda prilično dobro i nije ga nagrizao zub vremena. U pogledu efekata, The Mummy je bio nekakav most prema Gladijatoru: dojmljiv prolog koji vraća gledatelja u Imhotepov dom, drevnu egipatsku Tebu, poslužio je zasigurno kao inspiracija Ridleyju Scottu za kreaciju Rima. No, efekti su u prvom filmu, za razliku od drugog, apotekarski dozirani u službi priče i poradi toga upečatljiviji (Imhotepov poljubac s Evelyn dok mu je lice još djelomično mumificirano, buba koja prolazi od pete do glave nekog nesretnika). Efekti nisu zasjenili glavne glumce/likove i njihovu avanturističko-romantično-komičnu dinamiku koja je bila jednako relevantna kao i ona vizualna, zapravo i relevantnija.
Likovi su ponajbolja stvar Mumije i užitak je gledati “suprotnosti-se-privlače” odnos između junaka Ricka i intelektualke Evelyn, koja je simpatično smotana i seksi (“slapstick” scena s ljestvama u biblioteci muzeja antikviteta, “Što ovakvo mjesto radi u ovakvoj djevojci?!”) da bi u nastavku djelovala kao kombinacija vrišteće dame u nevolji i akcijske heroine koja puca iz sačmarice poput Sarah Connor i barata “sai” bodežima. Za ovaj par smo navijali osjećajući opasnost i tenziju u trenucima kad su efekti bili praktični, a njihova kemija je zaslužna za alkemiju prvog filma. Nažalost, to se ne može reći za prenapuhani nastavak. Kemija među Rickom i Evelyn postoji, ali pada kao kolateralna žrtva Sommersovih vizualija.
Evelyn i O Connell su manje-više isti dopadljivi likovi u Povratku mumije, no promijenio se Sommersov pristup priči koja je, proširena, većim dijelom izlika za efekte i ima franšizne namete (postavljanje temelja za “spin-off” zvan Kralj škorpiona). Ravno su dvije godine prošle između The Mummy i The Mummy Returns, ali u tom intervalu dogodili su se Matrix, Fantomska prijetnja i Oluja svih oluja kao vjesnici novomilenijske (pre)opterećenosti vizualnim učincima. Sommers kao da je Povratkom mumije htio nadmašiti tada nadolazećeg Gospodara prstenova s prizorima masivnih bitaka između ljudi i računalno generiranih stvorenja, samo što je pritom izgubio busolu i efekti su otpuhali likove koji su postali zrno pijeska u pješčanoj oluji CGI-ja. Početak filma ne sugerira takvo što u trenucima predstavljanja poraženog ratnika Kralja škorpiona (Dwayne “The Rock” Johnson u prvoj ulozi) i njegova “faustovskog” pakta s psolikim Anubisom da će mu dati dušu ako dopusti da pokori neprijatelje, niti kad zateknemo sada bračni par O Connell u “tomb raiding” avanturi sa sinom Alex (Freddie Boath). “Što si mislio, da je mumija oživjela?”, sin iznenadi oca u grobnici gdje će O Connellovi upasti u pogibeljnu nevolju.
”Ovo je loše”, govori Rick. “Imali smo loše i prije”, podsjeća Evelyn. “Ovo je gore”, tvrdi Rick u dijalogu koji nenamjerno opisuje i nastavak. Naravno, mumija će opet oživjeti kad kult, u kojem se nalazi i Meela Nais, reinkarnacija Anck-Su-Namun (Velasquez u dvojnoj ulozi), uskrsne Imhotepa da pronađe narukvicu Anubisa pomoću koje može osvojiti svijet. Narukvica će završiti na ruci sina O Connelovih dok Evelyn ima snolike vizije i kao da biva teleportirana u drevno doba u scenama kakve sugeriraju prekrcanost priče (ispostavit će da su to sjećanja na njezin prijašnji život u tijelu princeze Nefertiri!).
Tu negdje The Mummy Returns lagano odlazi u CGI krajnost, nakon što mumije počnu trčati postrance po londonskim zgradama proganjajući junake u autobusu na kat i Sommers uporabi jedan kreativni “first person” kadar u momentu kad monstrum odvlači Ricka od puške da najavi poetiku videoigre u idućim akcijskim scenama s manjkom opipljivije ugroze. Varijacija na “pješčani zid” prilično je zgodna pa sada voda umjesto pijeska prijeti progutati zračni brod, a sam let balonom O Connellovih posjeduje tračak “sense of wonder” čarolije, no zadnja trećina filma, vizualno ekscesivna i lišena inspiracije, postaje zamorna. Pozitivce i negativce u travi zaskaču kompjutorski generirani monstruozni pigmejci u Sommersovoj neuspjeloj rekreaciji napada raptora iz Jurskog parka 2.
To je preludij za buđenje divovskog Kralja škorpiona, koji je još onda u digitalnom obličju izgledao neuvjerljivo, kao da je dospio iz neke (demodirane) PS2 videoigre devedesetih, a danas bezrezervno zaslužuje titulu najgoreg računalnog efekta u povijesti kinematografije. Prva Mumija je mini-klasik žanra, druga zaslužuje mumificiranje.
Fraser bi opet u avanturu
Godine 2008. u kina je stigao i treći film Mumija: Grobnica zmajskog cara, ali bez većeg dijela stare ekipe ispred (Weisz, Vosloo...) i iza kamere (Sommers). Maria Bello zamijenila je Weisz, novi negativac je postao Jet Li, a režiju preuzeo Rob Cohen (xXx, Brzi i žestoki, Stealth). U međuvremenu je 2017. snimljena i nova Mumija s Tomom Cruiseom u glavnoj ulozi i Sofijom Boutellom kao negativkom. Upitan nedavno bi li snimio još neki The Mummy film, Fraser je odgovorio potvrdno i ne bi bilo iznenađenje da ga i snimi, na valu njegova "comebacka".
Objavljeno na portalu Slobodna Dalmacija
