Piše: Nisad Selimović
Trebalo je sedam godina da albanski filmski veteran Isa Qosja prelomi i odluči snimati novi film. Do tada je uradio neke od klasika jugoslovenskog kratkog filma, kao što su "Poseta u noći" i "Klub samoubica". Nakon sukoba u regionu, snimio je samo jedan film, "Kukumi", koji je osvojio nekoliko nagrada na svjetskim festivalima, uključujući Specijalnu nagradu žirija na SFF-u. Taj film je govorio o kosovskoj poratnoj svakodnevnici ali i neobičnim tradicijama tog napaćenog dijela bivše Jugoslavije. Sada se Qosja vratio u Sarajevo sa filmom "Tri prozora i vješanje", drami koja se u neku ruku oslanja na "Kukumi", i također govori surovu ljudsku priču koja se sukobljava sa ruralnim mentalitetom Kosova.
Tri prozora i vješanje; reditelj: Isa Qosja; uloge: Irena Cahani, Luan Jaha, Donat Qosja; 2014.
Radnja je smještena u kosovsko selo kojim vlada Uka (Luan Jaha), neka vrsta seoskog predsjednika. Ništa u selu nije neuobičajeno - postoji jedna prodavnica (koju također drži Uka), te jedna kafana u kojoj se vrti jedna te ista pjesma. Svakodnevnicu će itekako promijeniti tekst u novinama u kojem jedna od žiteljki priznaje novinarki (specijalno pojavljivanje Mirjane Karanović) da je tokom rata silovana, zajedno sa još tri žene iz sela. Kako je to po tradiciji velika sramota, cijelo selo se uzbuni i traži od Uke da se otkrije ko je žena koja je priznala tako nešto i još gore - kako se usudila nešto tako javno izjaviti. Strah u stvari potiče od otkrivanja identiteta ostalih silovanih žena, te Uka, koji ima vlastite tajne, čini poteze koji će itekako dići tenzije u cijelom selu. Pričati o silovanju nikada nije, niti će biti lako. To najbolje znaju brojne žene koje su prošle iste golgote i tokom agresije na BiH. Qosja, međutim, ovdje baca potpuno novu sliku na problematiku ovog zločina u okrilju kosovske tradicionalne zajednice, gdje se taj problem povećava jer stigmatizacija ne može biti na višem nivou nego što jeste. Uzevši tako škakljivu temu u obzir, reditelj je pred publiku iznio film koji je na trenutke činjenično zapanjujući, ali i ne libivši se koristiti elemente komedije, također i mnogo lakši za gledanje nego klasične drame koje dolaze redovno dolaze u regionalni, odnosno Takmičarski program.
Odličan kasting proizveo je vrlo jasne, autentične performanse i lako se povezati sa sredinom u kojoj se radnja dešava, iako je to radikalno drugačije nego drugdje u Evropi. Ali, upravo kroz te komične dijelove gdje se osnovna priča povezuje a mi dobijamo uvid u društvene tokove zatvorene zajednice, gledaocu film ne postaje mučan, no se dodatno zaintrigira za ono što je baza čitave fabule. S druge strane, smijeh koji vas obavezno obuzme s vremena na vrijeme, apsolutno ne umanjuje bitnost tog osnovnog toka filma. Muka tih žena se vidi na njihovim licima, jer im je zabranjeno da govore o tome. Selo šuti, ali šutnjom govori više nego da se prolama od dijaloga. Sve je to Qosja znalački spojio u cjelinu skoro bez mane. Ruralni ambijent ponajviše doprinosi sjajnoj fotografiji, bilo da se radi o enterijerima ili vanjskim kadrovima, pa je film vizuelno impresivan. Kamera Gökhana Tiryakija izgleda kao da nije imala praznog hoda. To naravno, ne može biti slučaj i ako ne zbog drugih elemenata, onda je barem zbog tog sjajno ukomponovanog i uštimanog krajnjeg proizvoda, Isa Qosja dokazao da je jedan od najboljih pripovjedača ovih prostora. Ispričati vrlo tegobnu, strašno mučnu priču tako da svoju publiku povremeno i zabavite apsolutno nije jednostavno. Ostaviti je da razmišlja o debelim problemima u kojima su se protagonisti našli i nakon odgledanog filma - to mogu samo najbolji. "Tri prozora i vješanje" su definitivno još jedan favorit za nagrade, uz polovicu konkurencije koju valja tek vidjeti.
Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
