Piše: Mirza Skenderagić

Ono što je reditelj Cary Joji Fukunaga donio u narativno detaljno izgrađeni TV svijet serije True Detective kreatora Nica Pizzolatta jeste potpuna kompatibilnost svih njegovih elemenata, čije je zajedničko djelovanje stvorilo neponovljivu sliku očajnog svijeta zarobljenog u sivilu i blatu američke močvare. Izgradnja odnosa glavnih likova, njihova glumačka interpretacija, soundtrack, dijalog između uličarskog i filozofskog, fotografija oskudnih boja i filtera koje oslikavaju pustoš sa zelenim muljem, sve ovo zajedno je učestvovalo u kreiranju jednog upornog osjećaja straha, nemoći i užasa koji je tinjao ispod površine globalne močvare, zajedno sa ljudskim čudovištima koja vrebaju novu sirotinju. Nakon dvije, u najboljem slučaju prosječne epizode, u kojima se izgubilo spomenuto autorstvo, nova, 4. sezona serijala True Detective sa podnaslovom Night Country je vratila u fokus barem uvjerljivost izvedbe stilizovanog true crime svijeta.

Ono što je prva vrijednost ili prvi dobitak ove sezone jeste svakako odabir Aljaske za mjesto radnje koja počinje sa zadnjim zalaskom Sunca u godini, kada se stanovništvo sprema za dugi zimski mračni san, a nema potrebe otkrivati stvarne lokacije snimanja kako se ne bi utjecalo na sam doživljaj kod gledatelja. Poprilično neiskorišten vremenski i prostorni okvir u koji je tek nekoliko horora ili trilera zakoračilo i pokazalo ga izrazito potentnim, sada se ponovo otvorio kao atmosferski savršen za ubistva, za nestanke, za otuđenje, a pogotovo za stvaranje i razvijanje misterije, ovaj put sa nadrealnim elementima. Dok su se dakle prethodne sezone razvijale u stilizovanim, ali realnim okolnostima, sa narativnim vratolomijama, ovaj put autor donosi dodatnu promjenu u istinski detektivski svijet, najavljenju već u podnaslovu: zemlja tmine.

Dakle, kad padne duga zimska moć u izmljišljenom gradiću Enisu na Aljasci, osmorica zaposlenika na arktičkoj istraživačkoj stanici nestaju bez traga. Ovaj put kao prave detektivke se ubrzo nameću, Liz Denvers (Jodie Foster) i Evangeline Navarro (Kali Reis), koje pored istinskog istražiteljskog talenta, hrabrosti i profesionalog integriteta, sa sobom nose i vlastite tragedije, traume i poruke, ali i jedan neriješeni slučaj stravičnog ubistva lokalne djevojke Eni koja je kao i Navarro, pripadala autohtonoj zajednici Injupijat. Posljednjom rečenicom koju izgovori jedan od nestalih, a koja će sada poslužiti kao svojevrsni tagline: “Ona je budna“, autori jednim zlatnim dramaturški rezom povezuju ovaj stvarni slučaj sa metafizičkim elementima i “buđenjem“ natprirodnog koje je cijelu vječnost čekalo ispod debelog sloja leda, a koje je sada spremno za osvetu, što neodoljivo posjeća na horor klasik The Thing (Stvor, 1982).

Negdje usput razvojem narativa, a kroz ostale likove od kojih će svaki također imati dosta leda u svojim kostima, razvijati će se i glavni motiv, onaj o duhovima mrtvih koji žive pozivaju na led, a naravno nešto kasnije će se otkriti i konačno značenje podnaslova zemlja tmine, i ono se neće odnositi samo na mrak. Kako je ovaj put priča svedena na samo šest, umjesto standardnih deset epizoda, početni dojam koji će nametnuti prva epizoda, jeste da će biti odapeto previše odvojenih narativnih strelica, te da će se više nastojati detaljno izgraditi sve životne pojedinosti likova. S posebnim fokusom na razotkrivanje njihovih prošlosti djelovat će da ona glavna priča o nestanku osmorice istraživača povremeno gubi na intenzitetu. Ipak, nakon što se završi prvih sat trajanja serijala, gledatelju više ništa neće ostati narativno nejasno, jer će se sve strelice uputiti ka istom, onome što čeka u mraku leda.

Veliku ulogu u svemu će imati centralni simbol iz prve sezone, misteriozna spirala koja povezuje žrtve, zločine i đavole u ljudskom obliku, pa se u tom smislu može očekivati i neka poveznica dvije priče, ali i sezone. Na ledenoj sniježnoj cesti u mrklom mraku, gledatelje će čekati i jednooki polarni medvjed koji ukazuje na ranjenu i ostavljenu zvjer simbolizirajući neustrašivost i snagu Aljaske, ili i još mnogo toga, kako će nagovijestiti ponovo u stilu impresivnom špicom sa pjesmom “Bury a Friend“ Billie Eilish. Na kraju se mora spomenuti igra Jodie Foster kojoj zaista odgovaraju uloge detektivki, a koja je još jednom podsjetila na istinitost i pravičnost ovog poziva, koji je jednom pronašla u filmskom liku agentice Clarice Starling, ali kojem je sada dodala i bahatost, bezobrazluk i slobodu koju ne može ničim izgubiti. A gledateljima ostaje da se nakon dužeg detektivskog mrcvaljenja po televizijskim i internet servisima, još jednom podsjete šta znači biti pravi detektiv, koji ne spava, ne jede, koji nema privatni život, i kojem se pred očima pojavljuju samo lica žrtvava i poneki trag njihovih ubica.

Emitovano u rubrici "Iza scene" u okviru Jutarnjeg programa BHRT-a