Piše: M. S.

Tridesete godine 20. stoljeća će dokumentarni film pretvoriti u politički prostor izrazito pogodan za kreitanje propagande. Kada su nacistički i sovjetski propagandisti preuzeli filmske kamere kako bi ih iskoristili za svoje političke ciljeve, u Sjedinjenim Američkim Državama, Velikoj Britaniji i nekim drugim evropskim zemljama, dokumentarac će se koristiti za filmske eksperimente, ali i za smirivanje miliona ljudi u nevolji nakon Velike depresije. Među njima je, primjerice, i Španija, odnosno Luis Buńuel.

Las Hurdes; premijera: decembar 1933. godine, Španija; režija: Luis Buñuel; snimatelj: Eli Lotar; scenarij: Luis Buñuel, Pierre Unik, Rafael Sánchez Ventura; produkcija: Luis Buñuel, Ramón Acín

Nakon sukoba sa Dalijem, Luis Buńuel se vraća u Španiju i režira realistični, ali i izrazito sugestivni dokumentarni tridesetominutni film Zemlja bez hljeba (Las Hurdes, 1933). Riječ je svojevrsnom filmu protesta, etno-fikcionalnom ili tzv. pseudo-dokumentarcu,  koji tematizira život stanovnika malog mjesta u španskoj autonomnoj zajednici Ekstremadura po imenu Las Hurdes, planinsko područje oko grada La Alberca i prikazuje intenzivno siromaštvo njegovih mještana, koji su živjeli u tolikoj izoliranosti da je hljeb bio nepoznanica. Glavni izvor prihoda za njih su bila djeca bez roditelja, koja su primala državnu subvenciju.

Buñuel, koji je film snimio nakon što je pročitao etnografsku studiju „Las Jurdes: étude de géographie humaine“ (1927) Mauricea Legendre, odabrao je sebi svojstven nadrealistički pristup pojmu antropološke ekspedicije i prikaz strašnih uslova života u ovome dijelu Španije zaokružio svojim zaštitnim znakom, snažnom nadrealističkom simbolikom, ali i hrabrim političkim angažmanom koji su tadašnje republikanske vlasti svakako prepoznale te zabranile ovo ostvarenje, obilježivši ga kao klevetničko. Rezultat je bio putokaz u kojem su krajnji (uistinu, pretjerani) naratorovi opisi ljudske bijede Las Hurdesa u suprotnosti s tadašnjimtvrdnjama španskih vlasti.

Premijera je održana u decembru 1932. u madridskom Palacio de la Prensa, na koju je bila pozvana cjelokupna intelektualna krema glavnog grada Španije. Prikazivanje filma u njegovoj prvoj, nijemoj verziji pratila je muzika sa gramofona i komentar pripovjedača, odnosno Buñuela lično. Za vrijeme premijere, došlo je do raskola između reditelja i Gregoria Marañóna, bivšeg pomoćnika španskog kralja Alfonsa XIII za vrijeme njegova putovanja u regiju Las Hurdes 1922. i bivšeg direktora Kraljevskog patronata, organizacije formirane radi poboljšanja položaja stanovnika regije. Film je naposlijetku izazvao takav nemir u Španiji da su konzervativne snage zabranile njegovu distribuciju po cijeloj zemlji, a službeni razlog za cenzuru je bio „kleveta dobrog imena španskog naroda“. Čak su se pobunili i stanovnici Las Hurdesa, tvrdeći da je film čista laž.

Međutim, niko od njih, tada nije shvatao poentu Buñuelovog filma.

Dakle,  Buñuel je kreirao svijet siromaštva i bolesti. Njegova kamera je zabilježila slike nagih žena i oronulih staraca, mrtvih beba i raspalih životinja, deformiranih patuljaka te regiju bez ceste, struje, vode, hrane. Magarac kojeg su ubile pčele, slike djece koja jedu bajati hljeb, bolesna majka sa djetetom u naručju, te bacanje kovčega bebe niz rijeku, prizori su koji su zauvijek ostali upisani na stranice autorskog filma i historije svjetske kinematografije. Ali, dio ovih prizora je bio lažan.

Tako je mrtva beba zasigurno samo spavala, a bolesni magarac je bio prekriven medom kako se pčele na njemu skupile. Uprkos velikoj pobuni mještana, vlasti, pa i cijele Španije, Zemlja bez hljeba je u mnogome utjecala na život stanovnika Las Hurdesa, jer su političari sve češće posjećivali ovu regiju, a uskoro je ona dobila i ceste, kako bi je svi mogli posjetiti i uvjeriti se da uslovi za život nisu toliko strašni. Također, pošto je flm nastao za vrijeme Republike i u periodu napretka u Španiji, ljevičari su bili ogorčeni jer su tada pokušavali obezbijediti osnovne sanitarne uslove Las Hurdesu, što se svakako znatno ubrzalo nakon njegove premijere.

U konačnici, Zemlja bez hljeba, kao treći dio Buñuelove nadrealističke trilogije, prije svega ukazuje na propagandnu moć filmske industrije u tom periodu, naravno korištene u političke svrhe i kreiranje lažne slike stanja u svijetu, ali i na dolazak fašizma i nacizma na evropsko tlo, čije će posljednice biti upravo navedeni prizori patnje, bijede, siromaštva i smrti.

Toliko godina poslije i nakon proživljenog Drugog svjetskog rata, fašizam i nacizam su pobijeđeni. Las Hurdes je danas turističko seoce poznato po pekarama i jedna od najsunčanijih regija u Evropi. Zemlja bez hljeba je postala „zemlja sunca“.

Šteta što nije i cijeli svijet.