23. SFF: Julia Ducournau – Sirovo

Piše: Sanita Bajramović

Poslije prikaza niza filmova iz glavne Takmičarske sekcije ponovo ćemo se osvrnuti na Kinoscope koji je i ove godine ponudio niz intrigantnih djela, među kojima i horor Sirovo (Raw) mlade francuske rediteljice Julije Ducournau, premijerno prikazan na prošlogodišnjem Toronto Film Festivalu i već ovjenčan FIPRESCI nagradom u Cannesu, dvjema nagradama strazburškog festivala fantastičnog filma te Sutherland nagradom londonskog festivala za najoriginalniji i najimaginativniji film.

Justine (Garance Marillier) je djevojka odrasla u vegetarijanskoj porodici i sama zakleti protivnik konzumiranja mesa. U veterinarskoj školi koju pohađa imat će prvi kontakt s mesom, koji će otkriti njenu društvenim konvencijama potisnutu pravu prirodu.

Kanibalizam je tema bezbroj puta obrađena u okviru horor-žanra i teško je napisati scenarij koji bi donio bilo šta novo vrijedno gledanja. Od filmova Georgea A. Romera koji su po nekom prihvaćenom kanonu tematski najuspjeliji, pa do italijanskih giallo horora, svake godine se pojavi po nekoliko kanibalskih naslova koji pretenduju na pažnju publike, ionako do grla zasićene svim drugim vrstama i podvrstama horora koji preplavljuju kino, TV i torrent ponudu. Dakle, da bi aspirirali na pažnju dekadentne horor-publike morate zaista biti uvjereni da imate asa u rukavu.

Rediteljica polako i ležerno zaokuplja našu pažnju otkrivajući pravu Justininu prirodu, mada se ne možemo oteti utisku da se ne radi o organskoj naraciji već više o mehaničkom redanju sekvenci (mada svaka ima svoju ulogu u razvoju radnje). Sve se čini previše sporo i neodlučno, kao da Ducournau na papiru nije ni imala definisan kraj priče nego se u hodu, snimajući, odlučivala za nekoliko zamišljenih fabularnih rješenja. Ostaje također sumnja da se previše računalo na grafičku šokantnost i bizarnost te da će oni uspjeti nadomjestiti scenarističke manjkavosti. Također ostaje nejasna sama filozofska poenta (ako je i ima): nepremostiva razlika između svijeta odraslih i svijeta adolescenata? Kanibalizam kao simbolična inicijacija u nemilosrdni svijet zrelih ljudi? Kanibalizam kao pop-fenomen? Šta god da je bilo zamišljeno, ostalo je mutno i neizrečeno.

Vrlo uspjela komponenta filma je fotografija iskusnog Rubena Impensa (The Broken Circle Breakdown), koji je pokazao veliki talent za preplitanje prirodne svjetlosti i umjetnih osvjetljenja enterijera kao svojevrsnog pojačivača šoka. Glumačke performanse su također bolji dio filma, osobito Garance Marillier koja se odlično snašla u zahtjevnoj i vjerovatno podosta mučnoj ulozi sa strane tehničke realizacije. Sve u svemu, film bez koga se moglo i koga će zaljubljenici u žanr po defaultu pogledati, ako već nisu jer je duže vremena dostupan na internetskim bespućima. Ostalima preporuka za posljednji u potpunosti uspio, inteligentan film s temom kanibalizma The Girl with All the Gifts koga se ne bi stidio potpisati ni pokojni Romero.

 
Prethodna
23. SFF: Michel Franco – Abriline kćerke
Sljedeća
23. SFF: Carla Simon – Ljeto '93