Piše: Sanita Bajramović
U okviru Open Air programa publici 23. SFF-a po treći put predstavio se meksički reditelj Michel Franco, ovog puta sa filmom Abriline kćerke, jednim od djela koje je obilježilo ovogodišnji Cannes.
Sedamnaestogodišnja Valerija (Ana Valeria Becerril) sa polusestrom Clarom (Joanna Larequi) živi u Puerto Ricu, trudna je i uporno odbija sestrina navaljivanja da obavijeste mamu. Uplašena sestrinim stanjem i budućom odgovornošću oko bebe Clara se ipak odlučuje da pozove majku Abril (Emma Suarez), nesvjesna da tako otvara Pandorinu kutiju...
Michel Franco ne žureći, vrlo ujednačenim tempom, odmotava slojeve priče, u vrlo kratkom vremenu prelazeći put od idilične porodične sreće do čiste patologije. Enigmatično, bez objašnjavanja, pogotovo bez pokušaja osuđivanja ili zauzimanja strana. Šokiranost auditorija trajala je vrlo kratko, tako je vjerovatno bilo i u Cannesu, ljudi su kroz medije već oguglali na slične priče s patološkim twistovima u sredini ili kraju da bi ih išta na filmskoj traci moglo dodatno traumatizirati. Franco je izvrstan narator kojega se ne može optužiti da naznake kao i objašnjenje budućeg zločina srca nije dao na vrijeme. Ključna scena je razgovor između Abril i Valerije o njenom ocu koji ih je ostavio i oženio mnogo mlađu ženu s kojom sad ima dvoje male djece. Abril ga posjećuje u namjeri da zatraži pomoć za Valeriju no on je ne pušta dalje od rešetkama ograđenog dvorišta u kojem vidimo njegovu novu porodicu. Te rešetke će vrlo brzo dobiti svoje objašnjenje i simboličko značenje za fabulu filma.
Mada vjerovatno nije koncipiran kao triler Francov film na momente jako sliči nekima od Chabrolovih krimića u kojima su motivi i prave emocije likova duboko skriveni, tako kreirajući napetost i jak osjećaj da tu nešto nije u redu. Nedostatak bilo kakve muzičke podloge osim šumova iz pozadine naglašava hladan i suh postupak rediteljeve prezentacije. Atmosferom i naracijom donekle podsjeća i na rane meksičke Inarrituove uratke (Amores perros) no nema traga sumnji da se ne radi o samosvojnom autoru od koga tek treba očekivati ono najbolje.
Film je u glumačkom aspektu maestralno iznijela španjolska glumica Emma Suarez koju smo prošle godine također imali prilike gledati u Almodovarovoj Julieti. Njena Abril je majčinski topla, sirenski zamamna, manipulativno zastrašujuća, sve u jednom, sa nijansama i finim prijelazima između njih. Ostatak glumačke postave je također korektno odradio povjerene im uloge. Francov film je nesumnjivo najnoviji u nizu dragulja meksičke kinematografije i vrijedan je svake minute vašeg vremena.
