Piše: Nino Romić
Dvadeset i četvrti Sarajevo Film Festival otvara poljska ljubavna priča, smještena u hladnoratovsko ozračje Evrope neposredno nakon Drugog svjetskog rata do sredine šezdesetih. Film Hladni rat Pawela Pawlikowskog (Ida) odmah privlači pažanju činjenicom da je sniman u crno-bijeloj tehnici, doduše koristeći se modernijim stilom komponovanja kadara. Odsustvo boje je uglavnom estetska podloga narativa, kojom se želi prenijeti manjak perspektive u životima dva glavna lika, Wiktora (Tomasz Kot) i Zuzanne (Joanna Kulig).
Susrećemo ih prvim godinama poslije rata, u doba preustroja Poljske po komunističkom načinu – građenjem poljske verzije bratstva i jedinstva. To je tek jedna od paralela koje će našoj domaćoj publici, onoj sa prostora nekadašnje Jugoslavije, privući pažnju. Društvo koje je podijeljeno u vezi svoje nedavne prošlosti ispod debelog sloja laka parola i propagande, strah od međusobnog potkazivanja i manjak prostora za izražavanje umjetičke sposobnosti su glavne tematike prvog čina, koji je vjerovatno i najzanimljivi osobama u potrazi za nečim izvan uobičajene ljubavne priče.
Zuzanna, ili Zula, bez sumnje je zanimljivi lik od svojeg partnera, Wiktora. Ona je vajldovska, žena s prošlošću, koja privlači pažnju svog mentora i voditelja muzičke sekcije provincionalnog kulturno-umjetničkog društva. Ona je i poduzetljivi lik, koji često pokreće radnju filmu. Shodno tome, Wiktor je kontrapunkt njenoj glavnoj melodiji – služi da naglasi istu, ali ne i da je nadglasi.
Bijeg je lajtmotif Hladnog rata, bijeg iz Istočnog bloka, ali i bijeg kao potraga za nečim izvan zacrtanog života. Likovi traže nešto, za šta drže da se nalazi na Zapadu. Stigavši tamo, spoznaju da je cilj njihove potrage drugdje. Veći dio drugog čina je posvećen njihovom životu u izganstvu, što je možda i najkonvencionalniji dio filma, budući da se uglavnom sastoji od kruga ljubavnih svađa i mirenja.
Ipak, drugi čin služi i za uslovljavanje njihovog povratka u Poljsku. Stranci u stranim zemljama na Zapadu, na Istok se vraćaju kao ljudi pod sumnjom i izdajnici socijalizma. No, sreća ih ne čeka ni na tlu rodne Poljske, a vremena za još jedan, posljednji bijeg je sve manje. Radnja se privodi kraju u šezdestima, u doba kada su se “željeznoj zavjesi“ pridružili i "betonski zidovi".
S trećim činom, radnja se odvija primjetno hitrije, dovodeći nas do konačne scene, s upečatljivim sutonom zabilježenim u crno-bijelom. U tom trenutku, film nas vraća unazad u vremenu, s jednim kratkim kadrom, a potom nas ponovo gura u sadašnjost i njenu turobnu stvarnost.
Hladni rat je vizuelno privlačno ostvarenje, ali stoji čvrsto na nogama i po pitanju sadržaja, izvedbi i režije, tako da izbjegava jamu u koju filmovi s izraženom estetikom često upadaju. Turobna narav filma i sam završetak neće biti po svačijem okusu; drugi čin je zaboravljiv, ali Hladni rat zaslužuje mjesto na vašem rasporedu za ovogodišnji SFF.
