Piše: Mirnes Alispahić

Iako se trude svim silama da postignu uspjeh na filmskom planu i otkinu sebi dobar dio i tog kolača u moru sličnog sadržaja na kablovskim televizijama, Netflixu to baš nešto i ne polazi za rukom. Kupujući i ulažući novac u sve i svašta, postali su tvornica propalih ideja, prerano rođenih iz glava svojih autora da bi bili uvjerljivi i kvalitetni filmovi. Ne pomažu tu ni zvučna imena koja unajmljuju, što da glume (Will Smith), što da pišu (Max Landis), što da režiraju (David Ayer, Duncan Jones), mada povremeno briljiraju, da ne griješimo dušu. Posljednji u nizu promašaja je Kraj (How It Ends), postapokaliptična akciona drama (pretpostavljam da su imali na umu Umri muški u Americi opustošenoj nepoznatom katastrofom, koja ima sve simptome nuklearnog napada). Srećom po Netflix, gubici ne bi trebali biti veliki, s obzirom da su oni samo otkupili prava na distribuciju, bez ulaganja novca u film.

Kraj; režija: David M. Rosenthal; uloge: Theo James, Kat Graham, Nancy Sorel, Forest Whitaker; 2018.

IMDb rejting: 5.0/10

Rotten Tomatoes rejting:

Sam film je baziran na scenariju Brooksa McLarena s crne liste Holivuda iz 2010. što će za neupućene reći da je to bio jedan od omiljenih filmova na tržištu te godine, samo što nikada nije realizovan. Postapokaliptični filmovi su nešto što može biti veoma zabavno (uzmimo kao primjer Pobješnjelog Maxa), nabijeno emocijama (Put) ili pak klaustrofobično uz prikaz sunovrati ljudske psihe (Podjela), nažalost Kraj nije ništa od toga, tek običan, prilično predvidljiv i neuvjerljiv film. Kako je do toga došlo? Gdje je došlo do skretanja na stranputicu koja vodi u vode osrednjih filmova što se pogledaju jednom i zaborave? Teško je reći. Teoretski, scenario ima sve elemente potrebne da se napravi uzbudljiv i napet film, što on povremeno zaista i jeste (scena s policajcem na zabačenoj cesti ili ona u šumskom požaru). Tu je emotivni razlog za putovanje preko pola kontinenta. Sem, supruga jednog i kćerka drugog muškog lika, nalazi se sama, trudna, usred nečega što liči na mogući početak rata. Međutim, od tog istog razloga za putovanje sve kreće nizbrdo. Ostavljaš suprugu samu da bi spasio kćerku za koju ni ne znaš da je živa?

Tu je sama predvidivost događanja. Jednostavno znate šta će se desiti svakim korakom njihovog putovanja, a pojava komšije pred sami kraj filma je vjerovatno jedna od lošijih najava nadolazećeg zla koje sam imao priliku vidjeti. Što se tiče neuvjerljivosti, cijeli film je na klimavim nogama. Jednostavno grca od iste.

Međutim, nije sve toliko loše. Fotografija lijepo izgleda, Theo James je skroz solidan u izvedbi nepoželjnog zeta i zabrinutog oca što se ne može reći za Foresta Whitakera, koji glumi svog nadrndanog lika što malo zamara, ali to je već greška reditelja koji je pretpostavljam bio previše slab da ukroti najjače ime u filmu. Efekti su solidni i scena uništenog Sijetla pred kraj filma unosi nemir. Pravo iznenađenje predstavlja Grace Dove, koja svojom malom minutažom krade scene i predstavlja najupečatljiviji lik u filmu.

Sve u svemu, nastavi li ovom politikom, Netflix će postati nešto poput Asylumove produkcije s razlikom što Asylum zna da pravi smeće i toga se ne stidi, dok Netflix to upakuje u lijep ukrasni papir i proda kao nešto kvalitetno (dok ne otpakujemo). Ovaj film je vjerovatno pisan s namjerom da bude jedan od onih bezumnih blokbastera za puštanje mozga na pašu, nešto u fazonu San Andreasa, ali je imao tu nesreću da zaglavi na Netflixu gdje teško da će povratiti uložen novac. Tako da je najbolje posmatrati ga kao ljetni blockbuster za sirotinju u kojem umjesto Dwaynea Johnsona gledamo Thea Jamesa. Film koji ćete uspjeti pogledati do kraja, ali mu se više nikada nećete poslije vratiti.