Piše: Duško Dimitrovski
Šezdeset i drugi internacionalni filmski festival "Viennale '24" održan u glavnom gradu Austrije od 17. do 29. oktobra još jednom je potvrdio svoj međunarodni ugled jedne od najboljih evropskih smotri sedme umjetnosti.
Naime, ovaj praznik filma u gradu valcera posjetilo je rekordnih 75.800 ljubitelja sedme umjetnosti, koji su mogli vidjeti zaista širok spektar vrijednih ostvarenja sineasta iz cijelog svijeta – igranih, dokumentarnih i animiranih, odnosno dugometražnih, srednjemetražnih i kratkometražnih filmova. Među tim filmovima bila su djela veterana, a sada već i klasika filma, poput filma The Room Next Door Pedra Almodovara, pa sve do vrijednih filmova širem bioskopskom auditoriju gotovo potpuno nepoznatih autora, poput, u formi snažne društvene kritike, snimljenog filma Mond austrijske rediteljice kurdskog porijekla Kudwin Ayub. Festival Viennale je po tradiciji dugoj više od šest decenija netakmičarskog karaktera i na njemu se dodjeljuju samo pojedina specijalna priznanja.
Na ovom Festivalu nema crvenog tepiha i evenata svojstvenog najvećim svjetskim filmskim smotrama, ali su zato u prvom planu vrijedni filmovi, zbog kojih, konačno, festivali i postoje. Na posebno interesovanje na "Viennalama '24" je sasvim zasluženo naišao film The Room Next Door jednog od najboljih savremenih evropskih reditelja i filmskog veterana – Španca Pedra Almodovara. The Room Next Door, reditelja nezaboravnih tragikomičnih filmova, između ostalih, Žene na rubu nervnog sloma, Matador, te Todo sobre mi madre, nadasve je emotivna, ali ne i banalna melodramska storija o problemu eutanazije. U ovom filmu, Almodovar kroz ekspliciranje storije o dvije prijateljice, u vrhunskoj interpretaciji Tilde Swinton i Julianne Moore, u kojoj jedna prijateljica (Swinton), traži od druge (Moore) da je podrži u namjeravanom samoubistvu, koje planira, jer ne može izdržati velike bolove prouzrokovane neizlječivom bolešću. Prefinjenim psihološkim postupkom reditelj tka nadasve tegobnu situaciju, koja u za njega karakterističnom stilu, kao da gubi nešto od svog "horora" i djeluje izuzetno životno.
Za razliku od novog ostvarenja Almodovara, film Anora Seana Bakera, autora dosta poznatih filmova, The Florida Project i Red Rocket, na prvi pogled djeluje kao dosta neobavezna komedija o jednoj prostitutki, što ona nije. Prostitutka doživljava tu sreću da se u nju u jednom elitnom kasinu u Las Vegasu, zaljubi maloljetni sin ruskog milijardera i vjerujući da će udajom riješiti sve svoje, ne samo finansijske, probleme, ona pristaje na brak sa njim. Taj brak nastaje bez saglasnosti mladićeve oligarhijske porodice, a upravo sa tim činom nastaju i veliki problemi za nju... Sean Baker kroz dosta specifičan stil, gdje se kroz za američku kinematografiju itekako neuobičajeno eksplicitno prikazivanje scena seksa, kritikuje "američki san", koji snivaju mnogi dosljenici u ovu zemlju, koji žele da iznenada bez mnogo truda postanu milijunaši. Nakon gledanja ovog filma, ipak se stiče dojam da i pored evidentnih vrijednosti, Anora ipak nije zaslužila najveće priznanje – Zlatnu palmu za najbolji film prikazan na ovogodišnjem najuglednijem svjetskom filmskom festivalu u Cannesu.
Takođe, jedan od izuzetno vrijednih filmova prikazanih na "Viennalama '24" je Emilia Perez Jacquesa Audiarda (Un Prophete, Les Olimipiades), koji predstavlja mjuzikl sa političkom pozadinom o travestitkinji Emiliji Perez, ranije muškarcu vođi jednog od velikih mafijaških kartela u Meksiku, koji kao "gospođa Perez", doživljava moralnu katarzu i pokušava da pomogne nekoj od 100.000 porodica, koje traže posmrtne ostatke svojih srodnika likvidiranih od strane mafije i pokopanih na tajnim mjestima. Inače, 62. Međunarodni filmski festival Viennale '24 je svečano otvoren dosta neuobičajeno specifičnim filmskim esejom C' est pas moi francuskog avangardnog reditelja Leosa Caraxa. U tom eseju Carax kroz avangardu formu predstavlja vizuelne senzacije o današnjem turbulentnom svijetu u kome dominiraju u ogromnom broju različite fotografije. Od tih "vizuelnih senzacija" kako to krajnje sarkastično, ističe autor – jednog dana svi možemo postati "slijepi".
Nažalost, poslije uspješne prezentacije restaurirane kopije izuzetno vrijednog filma Slike iz života udarnika jednog od najboljih naših sineasta – Bate Čengića na "Viennalama '23", ove godine nije bilo bosanskohercegovačkih filmova, ali, ako nam to predstavlja neku utjehu ni jednog filma snimljenog u cijelom našem regionu.
