Piše: Sead Vegara

Veliki Alfred Hitchcock je još davno rekao da film predstavlja život iz kojeg su izbačeni dosadni momenti. Tako da je sigurno da će film oduvijek oponašati život i sjeći samo lijepe kriške života – kolača, a da će život oponašati film to se rijetko dešavalo. Barem ne toliko često. Film u pitanju je Captain Fantastic (Kapetan Fantastični, 2016), ostvarenje američkog reditelja i scenariste Matta Rossa, koji bismo nazvali “društveno angažiran“ i čija je priča centrirana oko Bena (Viggo Mortensen) koji sa ženom i šestero djece, uzrasta od 5 do 18 godina, svojevoljno živi izgnaničkim životom u divljini sjevera SAD-a. Ben i njegova supruga riješeni su da djecu odgoje bez doticaja sa konzumerističko-kapitalističkim društvom, koje smatraju krajnjim zlom. Djeca nemaju formalno školovanje, no Ben forsira proučavanje svih nauka, od ekonomije i filozofije do kvantne fizike i stranih jezika. Međutim, svijet im se ruši kao kula od karata kada Ben saznaje da se njegova žena ubila u bolnici u koju je bila smještena zbog bipolarnog poremećaja.

Neka nova divljina; režija: Silje Evensmo Jacobsen; 2024.

IMDb rejting: 7.8/10

Kapetan Fantastični je djelo fikcije, stručno zamišljena postavka priče i nevjerovatno skladno sprovedena u djelo. Sada, film A New Kind of Wilderness (Neka nova divljina, 2024) koji stiže iz scenarstičko/rediteljske radionice Norvežanke Silje Evensmo Jacobsen priča upravo opisanu priču iz filma Kapetan Fantastični. Možda ne toliko brutalnu i strašnu, ali u biti priču tih okvira. Porodica iz filma je ona Payneovih, otac, majka i troje djece, koji žive na farmi u norveškoj divljini, ne želeći imati nikakvih dodirnih tačaka sa civilizacijom. Ali, supruga Maria, čija im je profesija fotografkinje bila jedini izvor finansija, umire od karcinoma, a suprug i otac Nik ostaje sam sa djecom pokušavajuči da balansira između obaveza školovanja djece kod kuće i načina na koji će obezbijediti osnove za život.

Kao i u svom igranom pandanu, film norveške rediteljice prikazat će neminovno prihvatanje određenih ustupaka koje će otac Nik morati da napravi, i iz želje da ne iznevjeri suprugu i iz želje da svojoj djeci obezbijedi ono najbolje. Payneovi će morati prodati farmu i ući u “civilizaciju“ što će opet podrazumijevati da djeca krenu u školu, u kojoj će se opet osjećati neprihvaćeno, barem s početka. Nika više ništa ne drži u Norveškoj, te bi rado otišao u Englesku gdje ima brata na čijoj bi farmi mogao da radi, ali zbog djece već vezne za domovinu, neće se odlučiti na taj korak.

Svojevoljnog prihvatanje divljine kao utočišta od pervertirane civilizacije bilo je nekoliko puta u posljednjoj deceniji (i više) tema koju su obrađivali filmaši. Kao jedan takav je ostvarenje Into the Wild (2007), glumca i reditelja Seana Penna, o tinejdžeru koji napušta disfunkcionalnu obitelj i bježi na Aljasku, te film Wild (2013) reditelja Jean-Marca Valleea o ženi (Reese Witherspoon) koja kreće na 1000 km dugo putovanje pješke kroz pustinju da bi se oporavila od lične tragedije. Tema je zanimljiva sama po sebi i potencijalni je materijal za pregršt socijalnih studija, ali slučaj sa spomenutim igranim Captain Fantastic i dokumentarcem A New Kind of Wilderness, zapanjujuća je sličnost između fikcije i stvarnosti.

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje