Piše: Marko Njegić

"Što može biti veće od kralja? Junak." – "Aquaman" (2018.)

Zaronimo li u more zanosnih i režijski zanesenih kadrova Aquamana nakon gledanja megaspektakla Jamesa Wana, u sjećanju će među prvima isplivati podvodni poljubac titularnog superjunaka (Jason Momoa) i superheroine Mere (Amber Heard). Događa se to pred kraj filma, usred spektakularne klimaktične LOTR/Star Wars bitke na dnu oceana koja bi se mogla najbolje opisati kao "Ratovi morskih zvijezda" s hidrotopovima umjesto lasera. Kad se Aquamanove i Merine usne sretnu, prije nego će oboje otplivati u akciju, Wan odmiče kameru od zaljubljenog para i ona kruži oko njih detaljizirajući okolne detonacije u jednom od vizualno najimpresivnijih kadrova godine. Scena je relativno slično koncipirana kao u Istinitim lažima Jamesa Camerona, ali drukčija u redateljskoj izvedbi. Cameronu je trenutak intime, poljubac Schwarzeneggera i Jamie Lee Curtis prije nego on odleti u akciju na krilima "harriera", bio bitniji od spektakla detonacije omanje nuklarne bombe koja je grunula u pozadini kadra i zabljesnula njihovo spajanje usana. S druge strane, Wanu je poljubac važan, spektakl (naj)važniji. Između ovih dviju scena mogu se prelomiti blockbusteri devedesetih i dvijetisuće-i-desetih.

Aquaman; režija: James Wan; uloge: Jason Momoa, Amber Heard, Nicole Kidman, Dolph Lundgren, Willem Dafoe, Patrick Wilson, Temeuera Morrison, Yahya Abdul-Mateen II; 2018.

IMDb rejting: 7.7/10

Rotten Tomatoes rejting: 63%

Moderni blockbusteri vole se praviti važni i šepuriti napucanim proračunom u svakom kadru. Za razliku od nekih novijih blockbustera, gledatelj doista ima što vidjeti u možda najraskošnijem megaspektaklu godine, koraku naprijed u pravom - ili svakako pravijem - smjeru za DC (prema Wonder Woman) u odnosu na prilično nazadnu recentnu Ligu pravde i, posebice, Green Lanterna. Paleta sjajećih tirkiznih boja pretvara Pandoru iz Avatara u potopljenu Atlantidu s maštovitom podvodnom florom i faunom. Svijet DC-jeva superjunaka u koji uranjamo sagrađen je iz temelja poput onoga u ovogodišnjem Black Pantheru ili, još bolje, Aquamanovu ekvivalentu iz Marvelova svemira - Thoru. Filmski Aquaman i Thor su parnjaci, superherojski hard rockeri (duga kosa, mišići, kulerski stav) i nasljednici fantastičnih kraljevstava koji se moraju uhvatiti u koštac s datom odgovornosti, odnosno ulogom budućeg vođe, kralja, ali i nečeg većeg od toga - (super)junaka.

Ipak, ovo je zabavni superherojski aquapark i ovdje nema govora o mračnosti DC-jeva Batmana protiv Supermana jer Aquaman je spreman za (ragna)rock uz gitarski "riff" i ratničko bubnjanje divovske hobotnice, tj. da u jednom filmu prođe sve ono za što su Thoru trebala tri. Dakle, put od superjunačkog kvazi-Shakespearea do akcijsko-avanturističke zezancije koja prihvaća vlastitu fantazijsku "povišenost" a la Flash Gordon, utjelovljenu, recimo, u prizorima oktopodna bubnjara i oca princeze Mere, kralja Nereusa (Dolph Lundgren je opet "in"), kako jaše na velikom morskom konjiću ili Vulka (Willem Dafoe) na morskom psu čekićaru.

Aquamanov humor inspiriran je inverznim "riba izvan vode" konceptom prilagođavanja "ribljeg dečka" vodenom okruženju; odgojio ga je ljudski otac, čuvar svjetionika (Temeuera Morrison), nakon što se njegova majka Atlanna (Nicole Kidman), kraljica Atlantide, morala vratiti natrag u more, iako ga je Vulko trenirao, ali davno je to bilo. Osobito je "fish out of water" koncept vidljiv u slučaju vodenjakuše Mere kad dođe na kopno kako bi s Aquamanom pronašla drevni trozubac s kojim bi on mogao povratiti tron podvodnog carstva i spriječiti rat između podvodnog i površinskog svijeta u egzekuciji njegova mlađeg polubrata Orma (razvodnjeni negativac Patrick Wilson).

Amber Heard izgleda kao crvenokosa ljepotica iz stripa i oživjela Mala sirena iz crtića ako se već nije pokazala kao neka glumica. "Crvenokose, moraš ih voljeti", kaže Aquaman na početku njihove "kopnene" akcije. U podvodnim akcijskim scenama natopljenima CGI-jem Wan pliva kao riba u vodi, torpedirajući Ryana Cooglera u (samo dramski čvršćem) Black Pantheru, ali to ne znači da je, kad se akcija, orkestrirana u plimnim valovima, preseli na kopno, kao riba na suhom, dapače.

Čovjek je snimio Brze i žestoke 7 i ovdje primijenio stečeno iskustvo u ponajboljem (i najmanje računalnom) akcijskom "set-pieceu" filma, ambijentiranom u sicilijanski gradić, gdje kamera, ponekad bez reza, prati dvosmjernu potjeru Mere i Aquamana po krovovima dok ona demonstrira svoje moći, a on se bori s drugim negativcem, Black Manthom (Yahya Abdul-Mateen II). Zanimljivo je da Aquaman i Mera tu nailaze na kip Romula budući da za Wana Atlantida bila kao Rimsko carstvo, od uspona do pada.

Isto tako, zanimljivo je da Orm ima karakterizaciju nekakvog ekološkog teroriste koji objavljuje rat "površinašima" i zato što zagađuju vode pa će u jednoj sceni vratiti smeće iz oceana natrag na kopno. Ekološki podtekst filma je hvalevrijedan i Aquaman čini za podmorski svijet ono što je Knjiga o džungli radila za prašumski, digitalno multiplicirajući ugrožene vrste (kitovi, kornjače...). No, to ne znači da je Aquaman blockbuster za (najmlađe) klince.

U okvirima ovako visokog budžeta Wan nije mogao do kraja probuditi hororskog redatelja u sebi (Slagalica strave, Prizivanja), ali orkestrirao je barem jednu košmarniju scenu kad protagoniste na putu do dna mora napadnu "lovecraftovska" stvorenja znana kao brazdaši. Iz te scene izronio je još jedan umjetnički prilično fascinantan kadar: Mera i Aquaman plivaju poput podvodnih krijesnica prema mračnoj "jezgri Zemlje" dok se jato crnih brazdaša s površine slijeva prema njima.

Megahit u kineskim kinima

Aquaman je pred premijeru u američkim kinima već rasturio svjetska. Zaradio je 266 milijuna dolara, a najveći dio tog prihoda stigao je iz kineskih kina.