Piše: Nino Romić
Prvi kreativni koraci španske filmske autorice Beatriz Sanchís dešavaju se za vrijeme njenog višeg školovanja na Univerzitetu u Valenciji. Školovanje je kasnije vodi iz rodne Valencije u Pariz, gdje pohađa program u sklopu Sorbonne-Nouvelle, što će je na koncu dovesti do diplome u audio-vizuelnoj komunikaciji. Za vrijeme školovanja, Sanchís započinje stvarati kratka djela, eskpresivne video isječke i muzičke video spotove koji će se pokazati kao vrata za njen ulazak u sedmu umjetnost. Ipak, po okončanju studija, Sanchís svoju karijeru isprva usmjerava ka marketingu, no želja za kreativnim izražavanjem nije nestala.
La clase, svoje prvo kratkometražno ostvarenje, Sanchís je kompletirala 2008. Posrijedi je kratki dokumentarni rad, posvećen upoznavanju učenika osnovne škole sa pozorištem, odnosno sa dramaturgijom, dok spremaju svoje uloge za prvu predstavu. Njeno sljedeće ostvarenje, Mi otra mitad, već je složenije djelo, budući da je posrijedi kratki igrani film. Priču o dvije osobe spojene neobičnim poremećajem očiju i zajedničkim oftalmologom Sanchís je snimala po vlastitom scenariju. Iako je riječ o radu malo kraćem od dvadeset minuta, scenario i režija su ipak otkrili da iza filma stoji rastući, ako već ne i zreli filmski autor.
Sljedeći korak je bio logičan – snimiti i puni cjelovečernji film. La clase i Mi otra mitad su bili uvod u stvaranje dugometražnog filma, takoreći, generalne probe i zagrijavanje prije „same predstave“. Četiri godine poslije Mi otra mitad, Sanchís se vraća pred publiku sa Todos son muertos, dosad svojim najzrelijim i najslojevitijim ostvarenjem. Za glavnu materiju dugometražnog prvijenca, Sanchís se odlučila držati tema i likova bliskih suvremenoj Španiji, sa naročitom notom o psihičkom zdravlju. Druga naročita nota bila je muzičke naravi, budući da je rediteljica uvrstila muziku na visokom mjestu u svom filmskom rječniku.
Todos son muertos je, ipak, film o muzičarima i muzici, jednom kada se spusti simbolični pokrov depresije i akutne agorafobije sa glavne junakinje. Dalje, što se tiče baratanja ovim temama, Sanchís, sada u svojstvu scenaristkinje, pristupa istima na vrlo neuobičajen, ali zanimljivi praktičan način, gradeći priču iz nekoliko perspektiva glavnih likova, odnosno surogata publike u samom filmu. Što se tiče scenarija, to je bio skok sa dvadesetak stranica materije na devedeset, slijedeći pravilo jedne minute filma za jednu stranicu scenarija, ali i znak da je vladanje osnovnom materijom filma povećano.
Sa Todos son muertos Sanchís je pokazala jasno da su se njene sposobnosti popele na novu razinu, što je potvrđeno i priznanjima koje su rediteljica i film zavrijedili. Naime, Todos son muertos je nominiran za preko četrdeset nagrada najprestižnijih svjetskih filmskih festivala, uključujući Berlinale, ali i najprestižnije nagrade španske kinematografije, Goye. Film će se možda pokazati kao profesionalna prekretnica za Sanchís, koja je svoju karijeru do tog trenutka još uvijek držala uglavnom u sferi oglašavanja.
Nagrade i priznanja kritičara su možda poslužila kao podstrek za karijerni zaokret, budući da je Sanchís trenutno zauzeta svojim sljedećim, ili bolje reći – svojim trenutnim projektom, Los gigantes. Snimanje je kompletirano, a Sanchís sa filmskom građom trenutno rukuje u obradi, odnosno u postprodukcijskoj fazi. Posrijedi je novi film, a možda i novi pravac u karijeri Beatriz Sanchís, usmjeren prvenstveno prema sedmoj umjetnosti.
