Razgovarao: Sead Vegara

Na nedavno završenom 4. AJB DOC-u prikazan je dokumentarni film Posljednja krava u selu reditelja Kenana Kulenovića. Dokumentarac je njegov diplomski rad na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, a u razgovoru Kulenović pojašnjava prirodu nastanka filma, govori o inspiraciji, svojim saradnicima, kao i budućim projektima.

Dokumentarni film “Posljednja krava u selu“ Vaš je diplomski rad na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Kako ste došli na ideju za film?

To je prva ideja diplomskog rada koja je realizovana, a do sad ih je od 2007. godine bilo nekoliko koje, eto, nisu. Mislim da ih je i sad bilo dvije ili tri koje sam kao vagao za konačni obračun sa završetkom studija i evo, kako to inače biva, ono što ti je sve vrijeme pred očima je ono pravo.

Koliko i kako je trajala njegova realizacija i sa kakvim ste se poteškoćama borili pri radu?

Trajalo je od početka augusta 2017. do kraja juna 2021. godine. Kao vjerovatno i svaki prvi film, ima svoju zanimljivu i priču punu nadnaravnih detalja koje samo svjedoče o široj slici koje smo svi mi samo mali dio. Ako zaista to i uvidiš, onda poteškoće nisu ništa drugo doli dio karaktera samog subjekta.

Trajanje filma je zaista epsko (116 minuta). Da li ste imali problema sa pritiscima da skratite trajanje radi nekih uobičajenih formata?

Mene su učili da film treba da traje onoliko koliko film treba da traje. Jedino je važno da bude dobar sve ostalo nije bitno. Ovaj je prvobitno trajao 166 minuta, skratili smo ga nekih pedesetak minuta ali mislim da je njegovo pravo trajanje nekih desetak ili dvadeset minuta duže od ovog koje je sad. U tih desetak minuta bih stavio još te atmosfere prostora i neverbalnih slojeva samih aktera ali i dalje je to dovoljno dobro i ja sam zadovoljan. Imao sam sreće sto su Lejla Dedić i Sead Kreševljaković to što jesu pa i nije bilo teško dogovoriti se.

„Posljednja krava“ iz naslova u biti je metafora prošlih davnih vremena koja su evocirana u sjećanjima protagonista filma. Kako Vam je pošlo za rukom da iz njih „izvučete“ ta događanja na tako živopisan način?

Ovaj film je sinteza čovjeka i prirode. Subjektivni doživljaj života glavnog aktera. Put kroz vrijeme i sjećanje jer Muhamed je pamtio te livade prije nego što su postale zgrade. Film nije pokušavao smjestiti aktere u svoj okvir već se prilagoditi njihovim karakterima, pažljivo i nenametljivo, da šta ne poremetimo. Evo jedan citat koji mi je bio važan: „A need to concentrate on each sound, so that every blade of grass would be as important as a flower.“ – Arvo Pärt, 24 Preludes for a Fugue, documentary,2002. Na ovaj način se promišljalo i pokušavalo snimati kad god je bilo moguće. Kadar se čekao, poput trena inspiracije, svjedočeći trenutku i njegovoj bitnosti u vremenu.

Ko su sve protagonisti Vašeg filma?

Tri brata i sestra im, snahe, njihova djeca, bliža familija i prijatelji: Muhamed Zulić, Vasvija Zulić, Vahid-Nusret Zulić, Suada Zulić, Safet Zulić, Kemal Zulić, Nijaz Zulić, Sanela Zulić, Subhija Zulić, udata Kršo, Suvad Kršo, Nusreta i Amir Šejto, Lovci ULO „Lane“ Vogošća. I naravno vrlo bitan i u filmu svuda prisutan svijet životinja.

Sudeći prema zaista prelijepim kadrovima i scenama koje podsjećaju na rad najvećeg pjesnika među režiserima, Terencea Malicka, da li je to inspirisano njegovim radom ili je jednostavno takva Vaša filmska estetika?

Ko je najveći pjesnik među režiserima dalo bi se razgovarati, međutim ja zaista jesam pokazivao početne kadrove nekih filmova Terencea Malicka ljudima s kojima sam radio, da bi skratili priču i brže uronili u osjećanje kojim bih portretirao prostor u kojem egzistiraju akteri filma. Kadar je promišljan da traje i da pokuša uloviti život čekajući ga prije nego da ga ganja, nešto poput razlike u ribolovu, između gruntanja i mušičarenja. Ja nisam ribar al' svejedno metafora je tačna. To traži strpljenje, i taktično promišljanje kao što je to bilo u našem slučaju, pozicije kamere su bile identične u sve četiri godine snimanja.

S obzirom na dugu realizaciju projekta, tako ste se koristili i uslugama raznih direktora fotografije. To je činjenica, a opet u finalu je riječ o zaista ujednačenom djelu. Da li je to proizašlo iz rada sa (jednim) montažerom na filmu, Tarikom Hodžićem?

Prije da je to proizašlo iz rada sa jednim režiserom (smijeh). Šalu na stranu, svi direktori fotografije koji su radili na filmu imaju poetske, tanane duše a to je glavna osobina koja je bila potrebna ovom filmu. Falilo je još strpljenja, vremena, neke starinske posvećenosti koju evo i sam film priziva kao bitno što fali današnjem insanu i današnjem vremenu. Tarik je od početka bio stub oslonac i onaj jedan kamenčić u brani koji ne smiješ dirati. Mi smo dugo zajedno i razumijemo se bez puno riječi što ne bih mogao ni s kim drugim imati.

Film je premijerno prikazan na nedavno završenom 4. AJB DOC-u. Kakve su reakcije publike, te kako se Vi osjećate sada nakon premijere?

Reakcije su dobre, AJB DOC i atmosfera kojom odiše sam Festival je najbolje što se filmu moglo desiti. Tolika pažnja koja se posvećuje svakom djelu je dirljiva. Moja osjećanja nakon premijere se još nisu poredala i trenutno samo želim da snimam i da radim bez prestanka. Nadam se da će film dobro proći zbog samih aktera i veličanstvenosti njihovih života.

Za kraj, „Filmadžiluk“ je Vaša producentska kuća? Možemo li se nadati uskoro i nekom igranom filmu u režiji Kenana Kulenovića? 

Pokušao sam više puta sa već postojećim produkcijama i udruženjima ali bez uspjeha tako da sam odlučio osnovati vlastito i sam aplicirati za ovaj projekat. Samo ime „Filmadžiluk“ je obećavajuće pa se nadam da ce preživjeti i doživjeti jos filmskih naslova pod svojim okriljem. Dokumentarni i igrani filmovi jesu moj fokus pa koliko bude sreće, snage i života toliko će biti i filmova.

Objavljeno na portalu Al Jazeera Balkans