Piše: Duško Dimitrovski (specijalno sa Berlinalea za Filmofil.ba)
Na upravo završenom 73. Međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu desilo se nešto što zaista niko od nas akreditiranih novinara i filmskih kritičara uopšte nije mogao predvidijeti. Naime, sedmočlani žiri Festivala, pod predsjedanjem Kristen Stewart, glumice, scenaristkinje i rediteljice, najširem krugu sinefila poznate po odlično prezentiranoj ulozi princeze Dijane u filmu Spencer Pabla Larraina (sasvim opravdana nominacija za Oscara 2022. za žensku ulogu), za najbolji film Berlinalea 2023. proglasio je francuski dugometražni dokumentarac Na brodu Adman (Sur l Admant) reditelja Nicolasa Philberta.
Riječ je o dosta kreativno režiranoj storiji, posvećenoj Admantu – jednoj dnevnoj klinici na rijeci Seni u Parizu, u kojoj se liječe pacijenti sa psihičkim problemima i to na vrlo specifičan i inovativan način. Reditelj gledaoce uvodi u brod – kliniku, da bi ih upoznao sa tamnošnjim pacijentima, ali i bolničkim osobljem – njihovim njegovateljima, koji svakodnevno pronalaze načine za bolje međusobno upoznavanje. Ima tu momenata, u kojima dolazi do izražaja Philbertov smisao za otkrivanje najtananijih titraja ljudske duše, koje on predstavlja prefinjenim filmskim jezikom, a na koje gledalac ne može ostati ravnodušan.
Ipak, i pored toga što je žiri želio da tom nagradom naglasi ravnopravan tretman igranih i dokumetarnih filmova, uz animirani, kao dijelova sedme umjetnosti, film Na brodu Adman nije bilo najbolje ostvarenje prikazano na Berlinaleu 2023. Jednom riječju, nedostajao mu je djelimično nešto spontaniji lični odnos reditelja prema prikazanim događanjima i likovima. Ovo kritičko zapažanje se ne bi moglo odnositi na film Crveno nebo (Roter himmel) poznatog i već izuzetno međunarodno afirmisanog savremenog njemačkog reditelja Christiana Petzolda. Taj nadsve autorski iscenirani film je nagrađen drugim po važnosti značajnim priznanjem – Velikom nagradom žirija – Srebrenim medvjedom.
Crveno nebo govori o četiri mlade osobe u jednoj kući za odmaranje na njemačkom Ostsee (Istočnom moru), gdje jedna od njih – pisac (odlični Thomas Schubert) pokušava da u miru piše svoj novi roman. Ali, kao da se sve urotilo protiv njega. Šuma u kojoj se nalazi kuća za odmor počinje da gori i nebo se boji u crveno, da bi u konačnosti požar odnio živote dvoje njegovih mladih prijatelja. Neposredno prije te tragedije, on dobija negativan stav od izdavača, kome je poslao na uvid skicu svog romana. Ipak, svu tu igru sudbine mladi pisac podnosi stojećki, a reditelj cijeli film prezentira sa crnim humorom, uz adekvatni pulsirajući ritam, kao scenaristički i rediteljski vizuelno dosta ekspresivnu zaokruženu storiju. Do sada nismo vidjeli neki prethodni Petzoldov film, koji je naišao na gotovo identično dobar prijem, kako kod publike, tako i kritike.
Nagrada Srebreni medvjed pripala je i filmu Velika kolica (Le grand chariot) francuskog, sada se to već može konstatovati, rediteljskog veterana Philippea Garrela. Velika kolica su Garrelov, kako on to i sam ističe, umjetnički testament njegovoj porodici, a među njom, je i njen najpoznatiji član, Philippeov sin, sada već izuzetno popularni glumac i reditelj, Louis Garrel. Filmska priča Velikih kolica govori o mladoj generaciji jedne pozorišne lutkarske porodice, uz u podtekstu, tužnom rediteljevom pitanju, hoće li ta generacija biti i posljednja generacija lutkara? Što je dosta neuobičajeno za tri najveća svjetska festivala, kakvi su Cannes, Venecija i Berlinale, pored presedana sa Zlatnim medvjedom za dokumentarni film, na Berlinaleu 2023. prikazana su u glavnom Takmičarskom programu, među 19 odabranih djela svjetskih sineasta i dva dosta uspješna dugometražna animirana ostvarenja, kineski Art college 1994 Liuja Jiana i japanski Suzume Makotoa Shinkaia.
Sa potpunim pravom Zlatnog medvjeda za životno djelo dobio je Steven Spielberg, kome je u tu čast priređena i retrospektiva njegovih filmova, a među njima i najnoviji The Fabelmans, koji možemo posmatrati kao neku vrstu autobiografije, kao istinskog sinefila, kome je kinematografija od prvog dječijeg susreta sa pokretnim slikama pa do danas u poodmaklim godinama, označila cijeli život. Zahvaljujući na velikom priznanju koje mu je dodijeljeno, Spielberg je rekao da je nakon velike pažnje koji su njegovi filmovi izazvali, kao i velike dobiti, koju su mu donijeli na kino-blagajnama, Zlatni medvjed Berlinalea znak da istinski sineasti cijene i njegov kreativni doprinos sedmoj umjetnosti i, kako je to lijepo rekao, znak da se on i film nikako ne mogu razdvojiti.
Svojim dugometražnim dokumentarnim filmom Superpower posvećenom stravičnom ratu u Ukrajini, na specijanoj gala projekciji predstavio se poznati američki glumac i politički aktivista Sean Penn, a popraćen ovacijama na svečanom otvaranju Festivala, video linkom se lično obratio predsjednik Ukrajine Volodymir Zelensky, koji je istakao veliku snagu filma kao medija umjetnosti, uz konstataciju da su Berlinale simbol slobodnog svijeta, a Ukrajina njegova tvrđava. Izuzetno lijepi događaj predstavljala je specijalna projekcija američko-irskog dugometražnog dokumentarnog filma Kiss the Future Nenada Čičin-Šaina, u kome je riječ stravičnom ratnom kataklizmom razorenom Sarajevu, ali i o veličanstvenom koncertu grupe U2 iz 1997.
