Piše: Mirza Skenderagić
Svi rade ono što mogu kako bi izbjegli razmišljanje. Lijenost je temeljna ljudska osobina. Ljudi ne žele razmišljati – ne mogu uspostaviti vezu između zabave i misli, već odmah udaraju. Ljudi neće postati čovječni dokle god ne pronađu zadovoljstvo u misli. Samo osoba koja razmišlja može biti cjelovita, rekla je svojevremeno filmska autorica Vera Chytilova.
Ako film kao umjetnost podrazumijeva kreativnost, etičnost, ljudskost, angažovanost u političkom i društvenom smislu te hrabrost i beskompromisnost, smjelost, provokativnost, avanturizam, uz određenu dozu pozitivnog ludila, onda je češka rediteljica Vera Chytilova posjedovala sve to i još mnogo više. Rođena u Ostravi, 2. februara 1929. godine, Chytilova je svoj životni poziv pokušala pronaći na studijima filozofije i arhitekture, a u slobodno vrjeme je uporedo radila kao model i crtač, što svakako svjedoči o raznolikosti i bogatstvu njene ličnosti i nagovještava nezaustavljivost njene prirode. Uskoro, kao jedina žena, upisuje studij filma i televizije na renomiranoj Akademiji scenskih umjetnosti FAMU u Pragu, na kojoj će i diplomirati 1962. godine. Već tokom studiranja i u prvim godinama stvaralaštva, Chytilova nagovještava jedinstveni filmski izraz koji se savršeno sjedinjuje sa filmskim pokretom „novi talas“ koji je s šezdesetim godinama 20. stoljeća zapljusnuo Evropu i filmski svijet okrenuo naglavačke.
Da će Chytilova postati jedna od najglasnijih predvodnika ove evropske filmske revolucije koja nije „poštedjela“ niti tadašnju Čehoslovačku, a koja je, podrazumijevajući potpunu umjetničku slobodu, sa svojom lavinom donosila radikalnu pobunu protiv filmske tradicije te spram trenutnih društvenih i političkih previranja, najavljuje njeno debitansko dugometražno ostvarenje Nešto drugačije (O něčem jiném, 1963). Riječ je o drami koja svakako donosi „nešto drugačije“ u češkoj kinematografiji, i na planu tematike i sadržaja, narativa i likova, ali i kada je u pitanju sama forma filma. Dakle, u filmskoj priči o dvije potpuno različite žene koje svoj smisao postojanja na ovome svijetu traže u dva potpuno različita okruženja, Eva je vrhunska gimnastičarka koja zarad sporta žrtvuje svoj privatni život, a Věra je domaćica posvećena porodici. Ipak, u jednom trenutku života obje požele promijeniti njegov ustaljeni tok i osjetiti nešto sasvim drugačije. Već ovakva filmska fabula predstavlja jedno novo emotivno raspoloženje glavnih likova kao sasvim prosječnih mladih ljudi koje, s jedne strane pokreće želja za zabavom, a s druge, trenutni zamor od monotonosti vlastitih života. Kako bi na najbolji način izgradila dvije odvojene životne priče, rediteljica poseže za paralelnom montažom, a autentičnost i uvjerljivost njihovog vizuelnog doživljaja ostvaruje kombinovanjem dokumentarnog i igranog filmskog roda. Također, iako ovo ostvarenje Chytilovu obilježava kao feminističku rediteljicu koja se bavi (ne)ostvarenošću žene u jednom od strane muškarca kreiranom društvenom sistemu, ono je, prije svega, najavljuje kao autora individualistu koji odrečito odbacuje svaki oblik koncencionalnosti.
Ako je njen rediteljski debi nastao pod jakim utjecajem filmskih pravaca kao što su cinéma vérité, francuski novi val i talijanski neorealizam, onda je njeno najreprezentativnije ostvarenje i jedno od najvažnijih češkog novog talasa, Bijele rade (Sedmikrásky, 1966) snimljeno u ludičkom, feminističkom, nadrealnom ozračju, tada gotovo nezamislivom. Bijele rade su svojevrsna feministička farsa o dvije djevojke pod imenom Marie I i Marie II, koje jednog dana odluče da razmaženom svijetu odgovore i uzvrate istom mjerom, tako što će živjeti samo da bi jele, imale seks i izbjegavale bilo kakav oblik društvenog rada. One tu odluku donesu u kultnoj robotskoj sceni u kojoj imitiraju robotizaciju totalitarističkog društva, te postaju loše djevojke koje svjesno traže nevolju te se upuštaju površne veze sa starijim muškarcima, opijaju se u klubovima, polunage izležavaju po stanu i bjesomučno tragaju za hranom. Prejedanje i razbacivanje s hranom je u najvećoj mjeri izazvalo negativnu reakciju od strane Komunističke partije, prije svega jer taj segment filma nije shvaćen kao kritičko i sarkastično utjelovljenje čovjeka kao bića koje sretno i nasmijano može biti jedino ako je prekomjerno u zadovoljavanju svojih tjelesnih potreba. Naravno, Marie I i Marie II se usput glasno smiju ljudima koji rade i doprinose društvu na bilo koji način. U ovoj konzumerističkoj satiri, Chytilova jasno odbacuje tradicionalna filmska pravila naracije te eksperimentisanjem s bojama, načinom snimanja, montažom, stvara film jedinstvenog filmskog izraza koji ne samo da se odmiče od slavljenja socijalizma i forme socijalističkog realizma, već najavljuje svjetsku psihodeliju šezdesetih i globalno „buđenje“ svijeta u potrazi za slobodom, koje se u SAD-u desilo u obliku hippie revolucije.
Ostvaranje Bijele rade je momentalno naišlo na nerazumijevanje kod predstavnika Komunističke partije koji su zabranili njegovo prikazivanje s uvjerenjem da je poguban za radničku klasu, a Chytilovoj je zabranjeno da snima filmove u rodnoj zemlji do 1975. godine. Ipak, ova beskompromisna, osebujna i neponovljiva rediteljica,za razliku od kolega i „suboraca“ u ratu za umjetničku slobodu, Miloša Formana, Jana Nemeca i Ivana Passera, Chytilova, nije napustila tadašnju Čehoslovačku nakon sovjetske invazije i burnog Praškog proljeća 1968. godine, uprkos zabrani od strane komunističkog režima. Svoj naredni film, komediju o ljubavnoj igri između ginekologa i medicinske sestre u kojoj se kao i u ostvarenju Bijele rade, ironijski dotiče simbolizma jabuke i „prvog“ ljubavnog odnosa između muškarca i žene, naslova Igra sa jabukom (Hra o Jablko) snima tek 1976. godine i to nakon peticije i molbe, koje je uputila tadašnjem predsjedniku Gustavu Husaku. Također, u međuvremenu je postala i politička aktivistiva, a iako je i narednim filmovima nastavila s ukazivanjem na probleme savremenog društva i ulogom žene u njemu te propitivanjem neobuzdane ljudske priloge, uz nešto manje doze radikalnosti i eksperimentalnosti, Vera Chytilova će u najvećoj mjero ostati upamćena po filmu Bijele rade kao najšarenijem i najdugotrajnijem cvijetu češke kinematografije.
„Ti ne pripadaš ovome stoljeću“, kaže u filmu Bijele rade jedna Marie drugoj i kao da ovom replikom opisuje stvaralački život Vere Chytilove koja je za života ostala neshvaćena, a nakon smrti 2014. godine zakoračila u vječnost.
