Piše: Sead Vegara

Filmovi nastali po istinitim događajima uvijek su predstavljali plodno i zahvalno tlo za eksploataciju bilo da se radi o poznatim ličnostima, historijskim događajima ili jednostavno pričama (ne)običnih svakodnevnih ljudi. Naravno, svaka takva priča bude i filmovana na sebi svojstven način oduzimajući i(li) dodavajući na drami. Koliko takvih filmova ima u “filmskoj sehari“, ne zna im se broj. Ali, ono što se zna jeste da su počesto inspiracija scenaristima i rediteljima, kako u Hollywoodu, Europi i širom dalje Zemaljskom kuglom. Na području Balkana, pozicionirane kinematografije zajedničke bivše države Jugoslavije sada samostalno spremaju i pripremaju filmske priče nastale na istinitim događajima ili bazirane na stvarnim likovima.

Život na filmskoj traci

Dvoje bosanskohercegovačkih reditelja, dobitnica Zlatnog medvjeda na Berlinaleu Jasmila Žbanić (Grbavica, 2006) i dobitnik Oscara Danis Tanović (No Man's Land, 2001), mogu poslužiti kao jedan od skorijih primjera snimanja filmova po istinitim događajima i baziranih na stvarnim likovima.

U filmu Epizoda u životu berača željeza (2013) Tanović, koji je također nagrađen na Berlinaleu nagradama za nabolju režiju (Grand Prix – Srebrni medvjed) i najboljeg glumca Nazifa Mujića (Srebrni medvjed) gotovo dokumentaristički i služeći se filmskim jezikom, predstavlja priču porodice Nazifa Mujića i njegove žene Senade sa mrtvim fetusom u stomaku. Reditelj Tanović slučajno je došao do članka sa portala Žurnal u kojem je bila opisana nesreća Mujića. Isprva je Tanović namjeravao snimiti dokumentarac, ali nakon upoznavanja sa Nazifom i Senadom osmjelio se na potez: Snimanje igranog filma – potpuna rekonstrukcija događaja sa Nazifom i Senadom kao protagonistima. Njihov protekli život preslikan, pretočen i ovjekovječen na filmskoj traci pod nazivom Epizoda u životu berača željeza.

Novac potreban za operaciju uklanjanja mrtvog fetusa porodica Mujić nema, a nema ni zdravstvenog osiguranja. A nakon što ih u bolnici odbiju i kažu da ne mogu ništa uraditi jer nemaju osiguranje Nazif će danonoćno “skupljati željezo“ pokušavajući da proda, i obezbijedi potrebnu sumu za operaciju, što će opet rezultirati drugim ishodom. Senada će igrom slučaja posuditi i dobiti zdravstvenu knjižicu od rođake i tako otići u drugu bolnicu da izvrši potreban zahvat, čime će si spasiti život. Snimio je Tanović tako jedan od svojih najemotivnijih i ponajboljih filmova koji je zasluženo ušao u anale bh. kinematografije.

Rediteljica Jasmila Žbanić u svom filmu For Those Who Can Tell No Tales (Za one koji ne mogu da govore) snimljenom također 2013, samo premijerno prikazanim dosta kasnije, gotovo po istom principu kao i Tanović priča priču prema istinitim doživljajima Australke Kym Vercoe koja je u BiH došla na odmor i da bi posjetila Višegrad. Vercoe će odsjesti u hotelu „Vilina vlas“, nakon što je preporuku za hotel pročitala u turističkom vodiču Tima Clancyja, ali po povratku u Australiju će istraživati o ratu i doći do spoznaje da je taj isti hotel služio kao kamp za sistematsko zlostavljanje i silovanje Bošnjakinja. Pozorišni performans „Sedam kilometara sjeveroistočno“ koji je Vercoe napravila nakon toga, čudnim putevima Gospodnjim došao je i do rediteljice Žbanić (u vidu snimka na DVD-u) koja ju je kontaktirala sa namjerom da snime film. U početku je to trebalo biti dokumentarno ostvarenje, ali su se odlučili za igrani film čiji scenarij su napisali Vercoe, Žbanić i scenarista Zoran Solomun. Rezultiralo je to prilično skromnim i potresno lijepim filmom, koji baš i nije dobio svoj dio kolača, onoga koji je „progutao“ Danisov film.

Inspirisano istinitim događajem

Halimin put (2012) hrvatskog reditelja Arsena Antona Ostojića, rađen po scenariju bosanskohercegovačkog scenariste Feđe Isovića (Lud, zbunjen, normalan), inspirisan je istinitim događajima u jednom selu u zapadnoj Bosni, koji se protežu od kraja sedamdesetih pa sve do pet godina po završetku rata u BiH. Film pripovijeda o nevjerovatnim sudbinama njegovih seljana: djevojka muslimanka Safija (Olga Pakalović) zatrudni sa Srbinom Slavomirom (Miro Jurišić) rodivši dijete koje će posvojiti njena tetka Halima (Alma Prica) i odgajati ga kao svog sina kojem će dati ime Mirza. Za sve ostale u selu, dijete je umrlo na porodu, a Safiijin otac Avdo (Mustafa Nadarević) primit će nazad u kuću sopstvenu kćerku, sve do momenta kada Slavomir dođe iz Njemačke i odvede je daleko od zloćudnih, kako njenih, tako i svojih rodielja. Kako se u filmu prepliću događaji iz prošlosti sa onim koji predstavljaju sadašnjost, prikazano kroz razne flešbekove, polako se odmotava „filmsko klupko istine“ u kojem Halimin muž Salko (Izudin Bajrović) i sin Mirza (Marko Plesnik) tokom rata budu odvedeni i streljani, te pokopani u masovnu grobnicu. Salko je identifikovan pomoću DNK analize po uzorku brata Mustafe (Miraj Grbić), dok Halima odbija dati krv kako bi mogli identifikovati Mirzu, što je natjera da konačno pronađe Safiju i nagovori je da ustupi krv na analizu. Sama Halima tako dođe do strahovitog otkrića, a cijela situacija će uzdrmati i onako potresan život Safije i Slavomira, koji sada imaju tri kćerkice.

Film Halimin put progovara i o jednoj od gorućih tema u Bosni i Hercegovini, pronaslaku posmrtnih ostataka ubijenih žrtava, njihovoj identifikaciji, te duševnom smiraju njihovih najbližih. Vođen preciznom rediteljskom rukom Arsena Antona Ostojića i prema vješto ispisanom scenariju Feđe Isovića, uvjerljivim glumačkim kreacijama, Halimin put ostavlja dojam filma i priče koji su morali biti snimljeni i ispričani.

Srđan Aleksić i "krugovi života"

Srbijanski reditelj Srdan Golubović svojim filmom Krugovi (2013), inspirisanim herojskim činom srpskog vojnika Srđana Aleksića koji je stao u odbranu prijatelja Bošnjaka Alena Glavovića u zimu 1993. u Trebinju, pri čemu je sam smrtno stradao, ostaće zapamćen kao hvale vrijedno ostvarenje. Kao predložak, istinit događaj, reditelju Goluboviću poslužio je za kreiranje nevjerovatno slikovite filmske priče, narativno vješto skrojenog scenarija i perfektnih performansa prilično bogate filmske ekipe. Golubovićeva priča teče na tri kolosijeka prativši tri lika koje povezuje smrt zajedničkog prijatelja Marka (Vuk Kostić); u filmu promijenjeno ime Srđana Aleksića. Haris (Leon Lučev) uradiće sve kako bi pomogao Markovoj djevojci Nadi (Hristina Popović) koja sa djetetom želi otići iz Njemačke; Markov najbolji prijatelj Nebojša (Neobojša Glogovac) u Beogradu nastoji da se suprotstavi ubici svoga druga, a paralelno sa tim pričama prepliće se i stravični događaj u kojem je Marko spasio Harisa i to platio svojim životom. Krugovi su premijerno prikazani na Sundance Film Festivalu 18. januara 2013, pobrali simpatije publike i kritičara, a vrhunac je bio prikazivanje na 63. Berlianelu iste godine i osvajanje Nagrade Ekumenskog žirija.

Nema veće fikcije od autobiografije ...

...Bile su riječi koje je izrekao (zapisao) veliki američki književnik Ernest Hemingway. Tako i filmovi koji spadaju u red autobiografskih ostvarenja, na izvjestan način mogli bi se klasificirati kao oni zasnovani na istinitim događajima. Naravno, uvelikome je do scenariste/reditelja koji će svoju (tuđu) priču učiniti ličnom, što opet ne mora značiti, ne da nije istinita, već vješto obojena osobenim stilom.

Autobiograski, scenariji bh. književika i scenariste Abdulaha Sidrana, Sjećaš li se, Dolly Bell (1981) i Otac na služebenom putu (1985), kroz rediteljsku prizmu Emira Kusturice donijeli su dva najljepša bh. filma. U prvom Sidran je pisao, a Kusturica snimio, “ljubavno pismo“ jednom odrastanju i mladalačkom stasavanju, dok je u drugom to bila razglednica epohi u kojoj je mnogo štošta funkcionisalo ili nije funkcionisalo kako treba i kada su “letile glave“ zbog “neprikladnih sitnica“.

Tragična sudbina

Sidran će kasnije sarađivati i sa rediteljem Ademirom Kenovićem na scenariju za film Kuduz (1989) baziranom na stvarnim likovima i događajima. Koliko je priča o Bećiru Kuduzu (Slobodan Ćustić) i Bademi (Snežana Bogdanović) nalik na onu pravu o Junuzu Keči, te koliku su slobodu sebi dali Sidran i Kenović u uprizoravanju tragične Kečine sudbine, ostaće zauvijek ispisano na filmskoj traci. Bećir Kuduz će po izlasku iz zatvora vjenčati dosta mlađu Bademu, koja još ima kćerkicu Amelu (Ivana Legin) zbog koje će Bećir i trpiti Bademine ispade. Ali samo do određene granice, kada postaje jasno da ne može živjeti tako, te da će prije živjeti bez Bademe nego sa njom.

U doba kada su svijet, kako onaj stvarni tako i onaj filmski, preplavile negativne i toksične priče, te one o svevelikim superherojima u borbi protiv nadmoćnih i zlih negativaca, filmovi bazirani na istinitim događajima u kojima su njihovi protagonisti vjerno i uvjerljivo prikazani u svojim životnim nedaćama mogu poslužiti upravo kao svetionik ka nekim boljim vremenima i mjestima za koje se vrijedi boriti.