Café Society: Dopadljivo nostalgičan i sladunjav

Café Society Jesse Eisenberg i Kristen Stewart

Piše: Sead Vegara

Woody Allen svake godine izbaci po jedan novi film i reklo bi se da je najproduktviniji holivudski reditelj A-liste. Po principu toplo-hladno to ide. „Hit and miss“ rekli bi Amerikanci. Jedan bude dobar, čak odličan, dok sa sljedećim podbaci. Njegov najnoviji film nosi naziv Café Society (Elitno društvo) i donosi povratak reditelja koji je sa prošlim filmom Irrational Man (Iracionalni čovjek) dobrano podbacio. Woody “štanca“ scenarije takvom brzinom da je gotovo po samoj premijeri prošlog filma (i svakog prije njega) obznanio sa kojim će to novim (i starim) glumcima raditi na sljedećem projektu. Tako je za Café Society najavio saradnju sa Jessejem Eisenbergom i Kristen Stewart, a detalji vezani za radnju filma su bili oskudni. Znalo se samo da će to biti (ponovo) romantična priča, samo sada smještena u zlatno doba Hollywooda tridesetih godina prošlog stoljeća. A da je riječ o veoma dopadljivom filmu, čiju radnju sa uživanjem pratite, naravno ako je to vaša šoljica čaja (romantična komedija), i sa čijim likovima gajite empatiju, to je jednostavno zasluga majstora pokretnih slika kakav je Woody Allen.

Elitno društvo; režija: Woody Allen; uloge: Jesse Eisenberg, Kristen Stewart, Steve Carell, Corey Stoll, Blake Lively; 2016. IMDb rejting: 6.8/10 Rotten Tomatoes rejting: 69%

Postalo je više i uobičajno da Woody svoje likove vodi u sitaucije možda i klišeizirane, ali na njegov specifičan način zbog kojeg nećete i ne možete prestati gledati film, iako je to slika koju ste vidjeli mnogo puta prije toga. Slika je sljedeća. Bobby (Eisenberg), sestrić uglednog holivudskog producenta Phila (Steve Carrel) dolazi iz New Yorka u Los Angeles sa namjerom da ga daidža zaposli kod sebe u firmi. Upoznaje djevojku Vonnie (Stewart), njegovu sekretaricu, u koju se automatski zaljubljuje, samo postoji problem. Djevojka već ima momka i to nikog drugog već njegovog oženjenog daidžu. Ljubavni trougao – kliše već viđen milion puta – samo ga Woody začini tako slatko da je to zaista ljepota gledati.

cafe-societyReditelj Woody Allen obično za glavnog glumca u svojim filmovima uzima nekoga ko bi najbolje mogao da portretira njega samog jer junaci svih njegovih ostvarenja u biti predstavljaju Woodya. Da je takav slučaj i sa filmom Café Society, u kojem reditelj ima ulogu naratora, moglo bi se reći do određene mjere. I istina je da Eisenberg posjeduje alenovske kvlitete, pomalo čangrizav i brbljivac, ovdje je naizgled nevjerovatno naivan, te na izvjestan način podsjeća na Woodya iz njegovih ranijh radova. Scena na samom početku, nakon što se smjestio u hotelčić, u kojoj se pojavljuje prostitutka početnica čije kašnjenje izaziva totalnu zbrku urenebesno je smiješna. Hoću-neću-Može-ne-može-Prva-mušterija-Još-si-Jevrejka-Zaboravi-Ne-želim-da-se-ogriješim.

Kada naposljetku romansa između Vonnie i Bobbya propade, on se vraća u New York da bi se upustio u posao vođenja noćnog kluba svog brata gangstera Bena; još jedna odlična epizoda Coreya Stolla, glumca koji je u Woodyevom filmu Midnight In Paris (Ponoć u Parizu) portretirao nikoga drugog do velikog Ernesta Hemingwaya.

Allenov novi film je kao i mnogi prije njega premijeru doživio upravo na Cannes Film Festivalu ove godine. I kao i većina njegovih prijašnjih filmova nije bio u utrci za Zlatnu palmu. Woodyu je to odavno prešlo u naviku, iako bi festivalskim selektorima bilo milo da se takmiči, Allen to kategorički odbija. Za prelijepi Midnight In Paris Američka filmska akdemija mu je dodijelila Oscara za najbolji originalni scenarij, ali je Woody i to primio bez interesovanja. Jednostavno ga nije briga za nagrade i priznanja. Čovjek piše scenarije i snima filmove i time si zaokuplja vrijeme, a još od 1982. pa na ovamo svake godine je snimio po jedan film; nekad i dva kada bi u pitanju bila TV produkcija. Sada u svojim osamdesetim Woody i dalje ne posustaje, te ćemo ga gledati kako glumi dedicu u TV seriji Crisis In Six Scenes koju je, da li je to potrebno reći, napisao i režirao. Café Society predstavlja upravo onakvu vrstu filma na koju smo od Allena očekivali: sladunjav, ali ne previše, sa lijepo vođenim glumačkim performansama i režijom, nostalgičan i sa uvijek perfektno odabranim i usklađenim soundtrackom.

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
Prethodna
4:15 P.M. The End of the World
Sljedeća
Jack Reacher: Dobro izdanje Cruisea u “blijedom“ nastavku