Piše: Ann Douglas

Svakih par sedmica, ispred bioskopa u svakom američkom gradu krajem 1910. godine stajala je kartonska figura malog Skitnice – obučenog u poderane vrećaste pantalone, iskrzani kaput i prsluk, sa nevjerovatno velikim izderanim cipelama i polucilindrom na glavi – na kojoj je stajao natpis ''Danas sam ovdje''. Reklama za film Charliea Chaplina je obećavala sreću, taj dragocjeni moment kada umjetnost daje ono što život ne može, kada iskustvo i uživanje postaju slični, i kada investirano poluči izvanredno, neprocjenjivo bogatstvo koje nismo očekivali. Osamdeset godina poslije, Chaplin je još uvijek tu. U svjetskom istraživanju filmske kritike rađenom 1995. godine, Chaplin je proglašen najboljim glumcem u filmskoj historiji. On je bio prvi, a do dana današnjeg i zadnji, koji je kontrolisao svaki aspekt procesa pravljenja filma – od osnivanja sopstvenog studija United Artist sa Douglasom Fairbanskom, Mary Pickford i D.W. Griffithom, do produciranja, kastinga, režiranja, pisanja, ocjenjivanja i montaže svih filmova u kojima je glumio.

U prvim dekadama 20. vijeka, kada je sedmično snimanje filmova postalo nacionalni običaj, Chaplin je manje-više izmislio globalno prepoznavanje i pomogao je u pretvaranju industrije u umjetnost. Nakon tri godine u filmu, 1916. godine sa platom od 10.000 dolara sedmično je postao najplaćeniji glumac, ako ne i osoba na svijetu. Do 1920. godine „čaplinitis“ zajedno sa morem pjesama, lutaka, stripova i koktela je postao veoma raširen. Filmaš Marc Sennett ga je nazvao jednostavno najvećim glumcem ikad. Ostali rani obožavaoci uključuju imena kao što su George Bernard Show, Marcel Proust i Sigmund Freud. Kasnije, '50. godina, Chaplin je postao jedna od ikona Beat generacije. Jack Kerouac se otisnuo na put želeći takođe da bude skitnica. Od 1981. do 1987. godine IBM je koristio logo Skitnice kako bi reklamirao ulaganje u računare.

Rođen u Londonu 1889. godine Chaplin je proveo djetinjsto u sobama sa pohabanim namještajem, državnim ustanovama i u sirotištu. Nikada nije bio sto posto siguran ko mu je otac. Majčin muž Charles Chaplin, pjevač, je rano napustio porodicu i umro od alkohola 1901. godine. Njegova majka Hannah, sitna glumica je uvijek bila ili u ili van psihijatrijske ustanove. Iako je u kasnijim godinama pasionirano učio, Charlie je napustio školu sa deset godina kako bi radio kao nadničar i pantomimičar u britanskom vodvilju. Siromaštvo u tim ranim godinama je bilo inspiracija za poznati kostim skitnice, u stvari dječiji pogled na formalno večernje oblačenje starijih bogatuna.  Njegov mali momak je bio izražavanje ekstremne sentimentalnosti i tvrdoglave odanosti krpama naspram bogatstva.

Od samog početka, nevjerovatne atletske sposobnosti, izražajnost sklada, nepogrješivi tajming, beskrajna inventivnost i posvećenost napornom radu su odvojili Chaplina od ostalih. Prvi put je došao u Ameriku 1910. godine sa putujućim nijemim komedijašima Freda Karnoa. Pridružio se Sennettovom Keystone studiju 1913. godine u New Yorku. Iako mu je prvi film Making a living (1914.) donio nacionalnu slavu, bio je nesrećan zbog brzine odvijanja radnje, potjerama i ostalim ludorijama, koje su bile Sennettova specijalnost. Pojava filmova 1890. godine je donijela puni uvid u ljudsku ličnost, materijalnu stranu koja se do tada mogla opisati samo u štampanim medijima. U Sennettovim komedijama, nijemost u filmu se podigla na visoki nivo, ali je Chaplin instiktivno razumio da očima prija zabava, baš kako i ušima prija tišina, kako bi se došlo do kreiranja najintimnije magije.

Glumac, a ne kamera, je taj koji je glumio u filmu. Nikada nije bio formalno inovator, jer je Chaplin svoj lik i radnju pronašao rano i nikada ih nije potpuno ni napustio. Punih 13 godina se odupirao zvuku u filmu koji se pojavio 1927. godine sa The Jazz Singerom. Čak i tada, to malo zvuka što je pravio, između ostalih i u remek djelima The Great Dictator (1940.), Monsieur Verdoux (1947.) i Limelight (1952.), su u stvari bile jako razvučene varijacije na njegove najbolje nijeme filmove The Kid (1921.), The Gold Rush (1925.), The Circus (1928.) i City Lights (1931.). Nevjerovatno komični Adenoid Hynkel (parodija na Hitlera), koga je Chaplin igrao u The Great Dictatoru, ili M. Verdoux, zlobni masovni ubica sredovječnih žena, mogu se činiti drastičnim pomakom od malog momka, ali Skitnica je uvijek ambivalentan i mnogostran. Najsmješniji kada je najuplašeniji, glupav i umiljat dok pokušava da prikaže imune na smirivanje, konstantno podložan reprogramiranju od strane drugih ili čak i od mašina, smucajući se iza ugla ili nevidljivi prelazak sa tapšanja na gurkanje dok se želja i sumnja utrkuju preko njegovog lica, Skitnica nikada nije nesvjestan svog postojanja, nikada ne prestaje biti proračunat, i njemu kao čudesnom članu ugrožene vrste se može priznati bilo kakva mjera odbrane koju može smisliti kad se nađe u teškoj situaciji. Suočen sa često zlim okruženjem, on nikada ne može u stvari birati između užitka kojeg nalazi u improvizovanim pauzama tokom strateškog povlačenja i svog nagona da voli neko stvorenje koje je slabije i ugroženije od njega samog.

Kada je lik iz filma Monsieur Verdoux dao opasku da kad bi nerođene bebe znale da im se približava život, bojale bi se tog momenta kao što se i živi boje momenta smrti, Chaplin je jednostavno govorio naglas ono što je svima bilo dobro poznato. Skitnica je bio nijem, ne po potrebi, već po sopstvenom izboru. On bi pokušavao da nas zaštiti od svojih misli, ali ako bi vremena zahtijevala da kaže šta je vidio kao i da kaže šta on jeste, on bi jedino mogao otkriti da nevini haos komedije zavisi od manije za kontrolom, da najsurovije ironije potiču najemocionalnija sažaljenja. Govor je jezik mržnje baš kao što je i tišina jezik ljubavi.

Svoju prvu noć u New Yorku 1910. godine Chaplin je proveo šetajući dijelom gdje su pozorišta, omađijan pokretima i svjetlima koja je vidio. „To je to!“ rekao je sam sebi.  „Ovdje ja pripadam!“ Ali ipak nije nikada postao američki državljanin. Internacionalista po temperamentu i slavi, on je patriotizam smatrao najvećim ludilom koje je svijet ikad imao. Kako je Velika depresija utrla put za Drugi svjetski rat, a zatim i hladni rat, povećano prisustvo političke poruke, njegove izražene simpatije prema pacifistima, komunistima i Sovjetima, su postale sumnjive. Nije pomoglo ni to što je Chaplin, inače zbunjujuće kompleksan i sklon privatnosti, imao veliku slabost prema mladim djevojkama. Njegove prve dvije žene su imale 16 godina kada ih je oženio, a zadnja Oona O'Neil, kćerka Eugena O'Neila, je imala 18 godina kada su se vjenčali. Tokom 1943. godine bio je optužen tokom javnog i dugotrajnog sudskog postupka o utvrđivanju očinstva. Naglašavajući njegov podrugljivi i podsmješljivi stav prema SAD-u i neprijatni moral, razvni javni zvaničnici, grupe i tračerske novine su predvodile bojkot njegovih filmova.

Čak je i FBI sa J. Edgarom Hooverom na čelu napravio dosje o Chaplinu na skoro 2000 stranica pogrešno ga identifikujući kao „Israela Thonsteina“, Jevreja krivovjerca. FBI nikada nije pronašao nijedan dokaz da je Chaplin bio član komunističke partije ili da je bio uključen u izdajničke aktivnosti. Ipak, 1952. godine, dva dana nakon što je Chaplin otplovio za Englesku da promoviše film Limelight, državni tužilac James McGranery je povukao njegovu radnu vizu. Nesklon lovu na vještice i silnoj moralnoj pompeznosti hladnog rata Amerike, te vjerujući da je izgubio naklonost američke publike, Chaplin se smirio sa Oonom i porodicom u Švicarskoj gdje je i umro 1977. godine.

Dolaskom 60-tih godina i rata u Vijetnamu, Chaplinova američka sreća se okrenula. Organizovao je festival svojih filmova u New Yorku 1963. godine. Dobio je i Oscara 1972. godine uz najglasnije i najveće ovacije u historiji dodjele ovih nagrada. Ali bilo je onih koji su i tada drugačije mislili. Guverner Ronald Reagan je na primjer vjerovao da je vlada učinila ispravnu stvar 1952. godine. Tokom te posjete 1972. godine, Chaplin, kojem su tada bilo 83 godine, rekao je da se odavno okanio radikalne politike, što je vrlo dobro primljeno kod američke nacije. Na kraju filma City Lights kada glavna junakinja konačno vidi čovjeka koji ju je oslobodio sljepoće, vidimo kako njeni romantični snovi umiru. „Ti?“, ona pita u nevjerici. „Da.“ Skitnica klima glavom, a njegovo lice, uhvaćeno u veoma krupnom kadru prikazuje istovremeno ponos, stid i posvećenost. To je najstarija priča šou biznisa da ovo posljednje ako nije prvo, onda bude makar malo priznato, a možda i malo voljeno. Dražesna slika njegove male Skitnice je prepoznata širom svijeta i nasmijala je milione. I još uvijek nasmijava.

Objavljeno u magazinu Time