Piše: Nisad Selimović

Sa drugim danom 20. Sarajevo Film Festivala otpočelo je i prikazivanje filmova iz Takmičarskog programa, a prvi među njima bio je "Cure - život druge" Andree Štake, prethodne dobitnice Srca Sarajeva za film "Fraulein", njeno debitantsko ostvarenje. Iako je i tada odluka žirija donekle bila upitna, jer je u konkurenciji bilo ostvarenja koja su po mišljenju kritike više zaslužila nagradu, ovaj put Štaka se vratila u Sarajevo sa filmom koji na prilično konfuzan, skoro u stilu "Zone sumraka" prikazuje previranja jedne djevojke dok prolazi kroz sve moguće krize koje je mogu zapasti, uz jednu specifičnu.

Rediteljica: Andrea Štaka; uloge: Sylvie Marinković, Lucija Radulović, Leon Lučev, Mirjana Karanović, 2014.

U glavnoj ulozi je Sylvie Marinković kao LInda, koja se nakon izbjeglištva u Cirihu vraća u Dubrovnik 1993., dok rat još uvijek bjesni Hrvatskom. Najbolja prijateljica joj je Eta (Lucija Radulović), vršnjakinja s kojom provodi svo vrijeme svijeta. Nakon odlaska na "specijalno mjesto" u šumi iznad grada, mnoštva seksualnih alegorija i dominantnog stava Ete, Linda je gurne  sa stijene. Eta završava na hridi, a Linda se vraća kući i polunesvjesno zauzima njeno  mjesto u novoj porodici. Teško je reći da li Štakin film balansira na rubu psihodeličnog tripa ili mu jednostavno nedostaje istinskog filmskog jezika. Polovicu filma je potrebno razlučivati da li joj je koleginica poginula ili ne, a u drugoj preostaje borba sa Lindinim osjećanjima, koja vješto krije iza plastičnog izraza lica. To u određenoj mjeri i daje željeni rezultat - ono što se dešava sa glavnom junakinjom je teško i njoj samoj razlučiti, tako da ta konfuznost donekle i pije vode.

Ipak, za one koji prethodno nisu pročitali barem dio sinopsisa, biće teško pratiti radnju jer amplifikacija odsutnosti zdravog razuma kod glavne junakinje, od strane filmskih tehnika koje primjenjuje Štaka, ne ide u prilog nikome, a ponajmanje gledaocima. Iako se radnja dešava u Dubrovniku, na obali Jadrana, film ne obiluje kvalitetnom fotografijom, te je i taj segment podređen tamnoj atmosferi nesreće u kojoj se Linda sama obrela. Nju svi brane i prihvataju, niko je ne odguruje od sebe kao što bi to obično bio slučaj sa adolescentom u novoj sredini, ali u njoj su previranja ipak prejaka da bi se opustila i u namjanjoj mjeri. Sama ideja, nastala po istinitoj priči, nije bez smisla. Ko zna koliko djevojaka se našlo u sličnim situacijama (isključivši  ubistvo iz nehata) i kakve su patnje prošle dok su bjesnile agresije na zemlje regiona. Iako je rođena i živi u Švicarskoj, Štaka se lako povezala sa pričom koja je smještena u predio odakle i sama vuče porijeklo - i njen prvi film je kao glavnog lika imao izbjeglicu.

Ali, ideja nije dovoljna ako joj nedostaje jasna realizacija. Fokusiravši se na unutrašnje tegobe njenog glavnog ženskog lika, ostali su nedovoljno uvjerljivi, pa čak i Mirjana Karanović u ulozi none, a da ne govorimo o trivijalnoj prisutnosti Ive (Franjo Dijak), koji je u filmu tipični primjer muškarca iz plitkog ženskog ugla gledanja. Da nije Leona Lučeva u ulozi Lindinog oca, mogli bi mirna srca reći da rediteljica baš i ne voli muškarce previše.