Piše: Nisad Selimović

Napokon, neko iz Bosne i Hercegovine se odvažio snimiti film koji ne govori o agresiji i uzrocima / posljedicama iste. Još od stvaralačke ere Pjera Žalice, a koja je ruku na srce bila prilično davno, nijedan filmski radnik nije snimio poštenu komediju, valjda se pribojavajući trošenja novca na trivijalne teme koje se ne bave ozbiljnim problemima u kojima naša država grca. Eh, sada se to promijenilo. Jasmila Žbanić, rediteljica iza koje stoje ozbiljni radovi kao što su „Grbavica“ i „Na putu“, dovršila je prošle godine snimanje ljubavne komedije „Otok ljubavi“, a ove godine film je svjetlo dana uhvatio na festivalu u Locarnu, dok je samo devet dana poslije isti stigao i pred bh. publiku u okviru Open Air programa 20. SFF-a. Kiša je donekle pokvarila filmski doživljaj pod otvorenim nebom, te je projekcija preseljena u Skenderiju, ali to nije umanjilo doživljaj – publika je ovacijama ispratila odjavnu špicu i kompletnu ekipu filma.

Rediteljica: Jasmila Žbanić; uloge: Ermin Bravo, Ariane Labed, Ada Condeescu, Leon Lučev; 2014.

Uprkos opuštenom pristupu i prilično jednostavnoj realizaciji, te činjenici da domaća publika svakako plješće svakom filmu kod kojeg ne moraju čitati titlove, ovaj put je to bilo zaista zasluženo. Žbanić je za potrebe ovog filma scenarij pisala zajedno sa jednim od naših najcjenjenijih pisaca, Aleksandrom Hemonom. Kroz mukotrpan proces koji se uglavnom odvijao preko Interneta, njih dvoje su izbrusili dijaloge, i dramaturgiju digli do nivoa gdje zaista nijedna scena u filmu nije suvišna.

Radnja se dešava bukvalno na ostrvu, koje za ovu priliku ima pridjev „ljubavno“. To je neka vrsta rezorta gdje su odsjeli bračni par Nedžad (Ermin Bravo) i Liliane (Ariane Labed) Grebo, i gdje je sve uključeno u cijenu. Uz narukvicu na ruci, svega ima napretek. Sve izgleda vrlo idilično, dok se u sliku ne uklopi Flora (Ada Condeescu), seksepilna turistkinja koja po svemu sudeći skreće pažnju oboma. Ubrzo će se stvari početi komplikovati i otkrićemo da je Flora bivša ljubavnica od Liliane i skoro pa nova od Nedžada. Konflikt na suncem okupanom ostrvu između dvoje supružnika se nagovještava, ali naravno bez velike drame – ipak je u pitanju komedija. Kada se Žbanić upustila u realizaciju filma koji je karakterom potpuno drugačiji od svega što je radila prije, bio je to vrlo rizičan potez. Ali, gledajući „Otok ljubavi“ to se niti nagovještava na početku, niti izlazi na vidjelo tokom filma. Naša rediteljica je svoju prvu komedija odradila rutinski, sa vrlo tečnom režijom i bez ijednog kamena spoticanja koji bi publiku odveo u pogrešnom smjeru ili usporio tempo dešavanja na platnu. Naravno, Žbanić u svemu tome nije bila sama. Kroz cijeli film se izuzetno osjeti, baš kao što je to bila Sidranova uloga u Kusturicinim filmovima, autorski potpis Aleksandra Hemona, zbog čega film i odiše tim specifičnim bosanskim šmekom. Uz mnoštvo dijaloga, to je mogao biti dvosjekli mač, ali to se nije desilo – nekada vrlo konkretni, nekada uz malo duže elaborate, razgovori u filmu ni u jednom trenutku nisu dosadni, a to je za jednu komediju itekako bitno.

A sve to što su Hemon i Žbanić napisali, na platno je, barem taj bosanski dio, briljantno prenio Ermin Bravo, koji je ovdje, u posebnom izražaju, čak i bolji nego što je to bio u „Remakeu“ Dine Mustafića. Naravno, to su dvije potpuno suprotne uloge, ali Bravo je možda otkrio i novi smjer svog glumačkog stvaralaštva. Toliko je dobar, da poželite da je „Otok ljubavi“ TV serija, kako bi se uz tako familijaran lik mogli družiti svake sedmice. Daleko od toga da su njegove partnerice loše u svojim ulogama, ali Bravo krade scene objema, čak i kada nije u blizini. Bogata sporedna ekipa glumaca predvođena Leonom Lučevom i Francom Nerom dodatno obogaćuje dojam uspješne realizacije. Glavni lik kojeg Bravo igra je inače bivša sarajevska rock zvijezda i ne libi se zapjevati karaoke na morskoj obali. Pjeva „Winds of Change“ od Scorpionsa, prilično uvjerljivo, a gosti pjevaju zajedno s njim. Pjesma jeste hit, ali nije zbog toga u filmu. Dosta toga je u neku ruku kontroverzno u toj radnji koja je u nekoliko navrata zaprepastila komisiju Fondacije za kinemtografiju, ali Žbanić je istrajala u svojoj nakani da nagovijesti promjene za koje ona misli da su našem društvu potrebne. I tako, dok je cijeli film ljupko suptilan kroz komične situacije, dolazimo do njegovog kraja koji je usiljen, nasrtljiv i apsolutno nepotreban jednoj laganoj, uspješnoj ljubavnoj komediji. Tu prestaje suptilnost i promjene se počinju nametati. To nikada ne daje dobar rezultat, jer promjene koje su dobre za nekoga, ne mogu se nametati svima. Ali, ako „Otok ljubavi“ shvatimo onako kakav mu je i karakter – opušteno, onda se u njemu može istinski i uživati.