Piše: Segor Hadžagić
Poznat širom svijeta kao jedan od najintrigantnijih hroničara kineske tranzicijske stvarnosti koja prijeti da eksplodira pred sve dubljim jazom između malobrojnih bogataša i konstantno rastuće mase siromašnih i nezadovoljnih, Jia Zhang-ke se i ove godine vraća svojoj omiljenoj tematici. Dok je u prethodnim filmovima poput dokumentarca I wish I knew ili dugometražnog Still Life, dobitnika Zlatnog lava za najbolji film na filmskom festivalu u Veneciji 2006. Jia Zhang-ke gradio svoj originalni umjetnički pečat posmatrajući turbulentne promjene u društvu realistički, ali donekle distancirano u stilu „no comment“, filmom Dodir grijeha, jezik Zhang-ke-a postaje donekle gnjevniji i angažiraniji, opominjući kakva katastrofa bi mogla da se desi u bliskoj budućnosti.
Film čine četiri priče smještene u četiri različite kineske provincije. Prva priča govori o radniku koji se vraća kući za novogodišnje praznike, no ispod fasade mladića koji pošteno zarađuje za svoj hljeb, krije se opasni ubica i plačkaš. U drugoj isfrustrirani rudar ustaje protiv svog šefa, korumpiranih seoskih funkcionera i kičeraja karnevalske atmosfere. Treći dio filma je priča o mladoj recepcionerki koju napada bogati kineski biznismen, dok film zaokružuje „kalvarija“ mladog radnika, koji je u potrazi za raznim ponižavajućim poslovima kako bi platio troškove saniranja nesreće svog kolege, koju je slučajno skrivio.
Žrtvujući svoj neosporni dar za otkrivanje lirskog u srcu nepodnošljive kineske stvarnosti, Jia zhang-ke je Dodirom grijeha stvorio predvidljiviji, ali za širu publiku prijemčiviji film. Slike nasilja predstavljaju neosporan uticaj Tarantina. Jedina razlika je što Tarantino ublažava svoje grozomorne prizore filmskim citatima, doskočicama i i ironijom, dok je Zhang-ke bolno ozbiljan i pesimističan po pitanju budućnosti Kine (sve priče su stvarni slučajevi preuzeti iz dnevne štampe). Presađene sa Zapada plutokratija, obožavanje novca i pornografija nisu više samo prolazne devijacije, već stubovi savremene kineske kulture.