Piše: Lejla Panjeta

Već duže vrijeme imamo priliku osjetiti dašak nacionalnih kinematografija i autorskog filma kroz festivale, cikluse i sedmice filmova koje organizuju diplomatsko - konzularna predstavništva u Bosni i Hercegovini. Naša publika je dobro upoznata sa kinematografijama Japana, Španije, Francuske, Irana i Turske. Šesti put gledamo najznačajnije filmove Turske, ali ovaj put slaveći 100 godina razvoja kinematografije u ovoj zemlji. Za ovaj jubilej ambasada Turske predstavlja nam sedam filmova, od koji je prvim filmom Duga priča, otvoren festival uz prisustvo glavnog glumca i reditelja filma. U Sarajevo je ovom prilikom stigao trenutno jedan od najtraženijih turskih glumaca, Kenan Imirzalioglu, našoj publici poznat iz serija Ezel i Karadayi. Reditelj filma, Osman Sinav, predstavio je svoj film riječima: „Svako voli svoju domovinu, ali ja sam zaljubljen u Sarajevo“, imajući u vidu projekte koje bi radio u našoj zemlji. Nakon protokolarija, koji su u smislu predstavljanja nacionalnih kultura i kinematografija, u režiji turske ambasade, zaista na zavidnom nivou, publika je oduševljeno dočela goste, a potom nagradjena projekcijom na kojoj su prisustvovali glavni glumac i reditelj.

reditelj: Osman Sinav; uloge: Kenan Imirzalioglu, Tugçe Kazaz, Mustafa Alabora; 2012.

IMDb rejting: 7.8/10

Film Uzun Hikaye (Duga priča) rađen je u 2012. godini prema knjizi Mustafe Kutlua i scenariju Yigita Guralpa. Žanrovski drama, ovo je stilski autorski realističan film, sa interpoliranim izuzetno maštovito režiranim scenama skoro markezovskog magičnog realizma, te komičnim elementima, skoro u maniru bliskom Kusturici, koji izvršavaju funkciju dramatičnosti i tuge u kojoj film diše, kako bi prenio ideju o grubom, teškom i surovom životu, prepunom mrzovoljnih, zlih i pohlepnih ljudi. Izuetno jaka glumačka postava i ubjedljivost, jačina emocija i katarza koju donosi glavni lik, pored dinamičnog scenarija, očigledne kritike turskih društvenih prilika u rasponu od 40-tih do 70-tih godina, te fotografija krupnih planova i kamere u pokretu, čine film jedinstvenim autorskim djelom i eruptivnim emotivnim eksplozivom.

Kada podjelimo nacionalne kinematografije prema političkoj terminologiji, istočni filmovi, na čelu sa iranskim filmom zadnjih decenija dobili su ozbiljnog konkurenta u sve jačoj turskoj kinematografiji. Jedan od filmova po kome se ističe turska kinematografija, i pored Ceylanovih ostvarenja, zasigurno je Duga priča. Dok se Iran bavi poezijom života i božanski tragičnim, Turska donosi ljudski tople i tužne tragedije svakodnevnog čovjeka. Realne, komične, skoro nacrtane likove koji su arhetipi današnjeg čovjeka raznih karakera i temperamenata, oblikovanih prema okolnostima surovog života i društvenog sistema u kojem se čovjek mora boriti da ostane dobar i ispuni svoju misiju očuvanja ljudskosti. I takvi se sreću u svim kulturama i religijama, na svim kontinentima i svih boja kože. Turski film se jednostavno bavi arhetipima ljudi u vrtlogu svakodnevnice.

Duga priča je zaista prava filmska saga o jednoj ljubavi, životu punom sreće i borbi sa ljudima i zakonom. Balkanski doseljenik u Tursku, Ali, dolazi sa svojim djedom, koji unuka odgaja da bude hrabar u duhu egalitarizma. Nažalost, u Turskoj tog vremena, sa izvrsnim konotacijama na današnje socio-političke prilike u ovoj zemlji, egalitarizam, pravda i biti dobar po božijim zakonima, dobija etiketu „Socijaliste“. Tako će Alija ovaj nadimak pratiti na njegovim putovanjima, a duh socijalizma, kao zalaganje za pravednost u društvu, tj. nepodnošenje nepravde, oblikovati njegov karakter i tjerati ga u različite društvene sukobe. Izrugivanje socijalne pravde, prikazano je kao izrugivanje društvenih zakona u borbi za pravdu, pa kao takvo predmetom je ismijavanja tog društva, ali sa dalekosežnim posljedicama po sreću glavnog junaka. Svojom tragičkom krivicom, naš junak u karakternoj zadatosti neprihvatanja nepravde, biva kažnjen od sudbine, čiji udarac podnosi stoički, ipak ne odustajući od svoje životne „socijalističnosti“.

Nakon što je oteo djevojku svojih snova, započinje život sa njom potucajući se po željezničkim stanicama, radeći kao službenik i računovođa. Par scena njihove ljubavi i porodičnog života sa svojim sinom Mustafom, u vagonu od kojeg su naprvili stan, spada u neke od najljepših i najtužnijih ljubavnih priča ispičanih na filmu ikada. U duhu Alijeve replike: „Zakon ljubavi je da one koji se vole, ne može ništa razdvojiti, čak ni smrt“, film postavlja osnovni sukob zakona ljubavi i zakona društva, koji su u tri čina ove priče u stalnom antagonizmu, a krajem sugeriše njiihovu beskonačnu borbu i cikličnost sreće i nesreće u prolaznom životu.

Film je na IMDb-u ocijenjen sa 7.8 zvjezdica, a u rubrici sinopsis stoji samo jedna rečenica: Duga priča koja je počela i završila na stanici. Ovo kratko objašnjenje filma, koncizno govori o jednoj priči, koja možda nikada neće biti završena, kako nam sugeriria poruka o generacijsoj cikličnosti evolutivnog procesa životnih tuga i sreća, ali takodje ukazuje na jednu savršenu istinu o životu u kome između zla i dobra, za dobre ljude sa vjerom u ljubav ostaje stalna borba sa ljudskim i sudbinskim zakonima, prkos životu da bi krajnji poredak stvari ipak završio sa vjerom u ljubav i pravdu, iako ne nužno njenom pobjedom.

Pored ljubavne priče, koja kontrastira svim drugim pričama karaktera koji se pojavljuju u fimu, čije tužne i neuzvraćene ljubavi, čine da stanu na stranu zakona društva, zla, pokvarensoti, čiste ljudske zloće i malicioznosti, te kritike društvenih prilika u Turskoj od sredine prošlog vijeka do 70-tih godina, kroz jake i živopisne karaktere, film uspjeva ovu priču učiniti živom i metaforičkom za sve borbe za ljubav i sve borbe za pravdu, u svakom vremenu za svaku kulturu i društveno-politički kontekst svuda u svijetu. Ova tragička potraga za ljubavlju i pravdom, odiše tugom, koja paradoksalno nastaje iz prevelike sreće u nadi za pobjedu ljudskosti i ljubavi.

Druga priča je tužna i topla priča po kojoj ćemo zasigurno pamtiti tursku kinematografiju.