Lejla Panjeta

Igra, videoigra i film, vol. 2

Piše: Lejla Panjeta Videoigre su se danas afirmisale kao moćan fenomen, transformišući ne samo industriju zabave nego i način na koji pripovijedamo priče. Ipak, da bismo razumjeli njihovu složenost, moramo pogledati njihovog "starijeg brata", čiji je umjetnički jezik postavio temelje za vizuelnu naraciju. Film je dugi niz decenija razvio specifične tehnike poput kadrova, uglova snimanja, kompozicije i montaže koje su, integrisane u narativni izraz videoigara i iz njega nastale. Filmski jezik je osnova vizulenog jezika masovnih medija, društvenih mreža, videoigara, te naše cjelokupne digitalno-virtuelne metamodernističke kulture.

Igra, videoigra i film, vol. 1

Piše: Lejla Panjeta Igra troši vrijeme, energiju i zahtjeva vještinu. Suština igre je da je put koji se prelazi potpuno slobodan i nekoristan. Jedina igra koja je produktivna je stvaralački dječiji rad, a kroz tu vrstu igre gradi se novi svijet na dva plana: imaginarnom i realnom. Dječija igra je inovacija i priprema za realni svijet. Dijete dok se igra liči na umjetnika. Svoje djelo gradi od uobičajenog inventara ili prirode, dajući mu svoju viziju svijeta, koja je oslobođena od narodnih ideja i stereotipa. 

Frekvencije harizme: Jamie Campbell Bower – Panartist, vol. 2

Piše: Lejla Panjeta Kod Bowera ova destruktivna energija iz Christophera Marlowa, Vecne, Henryja Creela ili Alexandera Babtiste, nije nosilac haosa, već kanal kroz koji eruptira potisnuta energija: trauma, bijes, bol i želja za transcendencijom kroz destrukciju. Za razliku od apolonijske discipline koja strukturira bol, ovdje bol postaje pokretač, sila koja razara granice identiteta i narativa. Bower taj impuls ne igra kao ekstazu, već kao prijetnju ekstazom – stalno odgođenu eksploziju, vibraciju ispod površine koja destabilizira scenu. 

Frekvencije harizme: Jamie Campbell Bower – Panartist, vol. 1

Piše: Lejla Panjeta U središtu fenomena arhetipski nesvjesnog zla, kao artikulacije krivnje, potisnutog straha i traume nalazi se Jamie Campbell Bower, čije je lice i tijelo skriveno slojevima lateksa, ali čiji je umjetnički potpis, paradoksalno, postao vidljiviji nego ikad. Pored toga što je čudovišni glas radio sam bez ikakvih tehničkih pomagala, te činjenice da se priprema za šminku i masku radila svaki dan oko osam sati prije samog snimanja, te potpuno različitih karakternih varijacija razvoja tri lika u jednom (Henry, One, Mr. Whatsit), Bower je uspio da pokaže svoje brilijantne i jedinstvene glumačke mogućnosti.

Muzički spot kao nadrealistički film, vol. 2

Piše: Lejla Panjeta Tri spota benda Guns N Roses, Dont Cry, November Rain i Estranged, nisu samo baladne trilogije o ljubavi. To je mali nadrealistički triptih. Ljubav, smrt i raspad ega. Freud kao inspiracija za nadrealizam bi klimnuo glavom u znak odobravanja. Dalí bi možda dodao jednog slona, a Buñuel bi tražio da napravi spot za Welcome to the Jungle i Civil War.

Muzički spot kao nadrealistički film, vol. 1

Piše: Lejla Panjeta Nadrealistički film odbacuje naraciju, logiku i kauzalnost. Umjesto fabule, nudi niz slika koje slijede neki unutrašnji red – tok svijesti. Najradikalniji primjer toga je Un Chien Andalou (Andaluzijski pas, 1929), djelo Luisa Buñuela i Salvadora Dalíja. Scena u kojoj se britvom reže oko postala je gotovo mitološka, ne zbog samog šoka, nego zbog njegove funkcije: to je rez kroz percepciju i nasilno odbacivanje načina na koji posmatramo svijet. Film nema zaplet. Nema logiku. I upravo u tome je njegova logika.

Borba sa predrasudama: “Sarajevski spust 1984.“

Piše: Lejla Panjeta Ono što se želi prikazati ovim filmom je istina. Ono što je najbitnije je ljudskost, a to je ono što osjetim u cijelom Sarajevu. I kada snimamo i kada ne snimamo, ljudi su jednako dobri prema meni. Kada imate priliku biti dio nečega poput ovog filma, prirodno je da date sve od sebe.

Néro the Assassin: Western u evropskom srednjem vijeku

Piše: Lejla Panjeta Na narativnom nivou serija Néro the Assassin kombinira klasični man-on-the-run obrazac s elementima mračne mitologije: otac koji nije otac, dijete koje je možda posljednje dijete đavola, te politička manipulacija kojom upravljaju moćnici. Ovaj recept garantuje napetost, ali i zamku površnosti. Ponekad priča kao da žonglira s temama (vlast, vjera, magijsko naslijeđe) bez da do kraja uredi njihov odnos. Serija često uvodi natprirodno kao katalizator, ali ne služi svaki put dosljednoj logici svijeta koji sama gradi.

Razvoj filmskih tehnika u američkoj kinematografiji

Piše: Lejla Panjeta Historija američkog filma je historija američkog sna: njegovih mitova, strahova i žudnji. Od Griffithovih moralnih freski do Nolanovih misaonih labirinata, film je prošao put od nevinosti do samosvijesti. Tehnologija se mijenjala. Zvuk, boja, CGI, streaming. Ali ostali su  isti impulsi: želja da se zabilježi osjećaj, moralna dilema, i pogled čovjeka u pokretu. Ono što se mijenjalo bio je ton: od mitskog prema refleksivnom, od spektakla prema introspekciji. Replika u filmu The Man Who Shot Liberty Valance John Forda: Kad legenda postane činjenica, štampaj legendu, govori o Americi, ali i o filmu. Kao da ga je čuo Christopher Nolan i dodao: Ili je barem izvrni.

Old Money: Ljubav i bogatstvo na turski način

Piše: Lejla Panjeta Old Money je hibridna serija koja balansira između nekoliko žanrovskih paradigmi. Na površini, elementi rom-coma (romantične komedije) prisutni su u dinamičnim odnosima Osman–Nihal. U njihovom odnosu postoji ljubavna napetost, emocionalna ironija i momenti šarmantnog humora, ali oni su daleko od trivijalnog ili laganog žanrovskog klišea.