Razgovarao: Sead Vegara

Mladi sarajevski reditelj Zufikar Filandra iza sebe ima nekoliko uradaka koje krasi drugačiji filmski izraz u odnosu na onaj konvencionalni – narativni, te je mnogo toga u njegovom filmskom izrazu u vidu eksperimantalnog. Filandra govori o svom najnovijem kratkom filmu Victory, projekciji na 20. Bosanskohercegovačkom Film Festivalu u New Yorku, značaju filma, kao i sadašnjosti i budućnosti bh. kinematografije.

Na nedavno završenom 20. BHFF-u u New Yorku Vaš film Victory imao je svjetsku premijeru i ovjenčan je nagradom Zlatna jabuka za Najbolji kratkometražni film. Kakve impresije nosite sa Festivala i šta za Vas i Vaš rad znači ova nagrada?  

Drago mi je da je “Pobjeda“, odnosno “Victory“, prepoznat, to je moj najbosanskiji i najgledljiviji film u dugo vremena. Senad Milanović kao Velid je također bio nominovan za najbolju glumačku kreaciju. Jako mi je drago zbog toga. New York je stvarno divan, te visoke zgrade... Slušati Brucea Springsteena na slušalicama gledati u Hudson, a preko vode se nazire New Jersey, to je izuzetan osjećaj. BHFFNYC je sjajan domaćin i važan festival za našu filmsku kulturu, jer ga vode filmski obrazovani i stručni ljudi koji vole film, i žele i mogu naš film tretirati na ozbiljan akademski način.

Film Victory tematizira važno pitanje problema otpuštanja fabričkih radnika, a radnjom je smješten u Goražde. Da li mislite da je potrebno da filmom upućujete i upozoravate na ovakve slučajeve, te koliko ste crpili iz stvarnosti, a koliko je Vaš film fikcija?

Nema puno fikcije u tom filmu, tu su različite pozicije ili preokupacije koje sam proživio ja ili moji prijatelji, zgusnute u film. Pola, Irfan, David, Velid, Rambo - sve su to figure iz mog života. Naravno, moje iskustva rada sa stranim filmskim ekipama ili umjetnicima koji su fascinirani našom zemljom i ta razlika u pogledima nas prema nama i "njih" prema nama je ono što je završilo kao ključni motiv u scenariju. Ali, jedna od inspiracija za priču je i moja fascinacija jednom pripovjetkom Franza Kafke.

Zatim, mene je inspirisala recentna historija tog prostora. Nisam mnogo znao o opsadi Goražda i ta historija i krvava historija rijeke Drine su u pozadini ovog filma. Također, kad sam prvi put posjetio industrijsku zonu Vitkovići bio sam oduševljen jer mi je tada (2015) to djelovalo kao jedno jako optimistično naselje. Mnogo fabrika, mnogo posla. Ako je Jugoslavija bila društvo koje je dalo centralnu poziciju radu i radnicima, jako je zanimljivo da danas u Bosni to više nije tako. Također, tu je preokupacija temom samoubistva u bosanskom društvu. Odnosno, “Pobjeda“ je za mene pokušaj dokumentovanja subjektivnog osjećaja življenja danas u Bosni, koji je često jako mučan. 

Koliko se prvobitni scenarij razlikuje od onoga što je završilo na filmu u finalnoj verziji?

Prvobitni scenarij je nastao u ljeto 2017. i sadrži sve iste elemente: to su propali štrajk pred fabrikom, susret sa filmskom ekipom, poniženje u hotelskoj sobi, skok u Drinu. Lik splavara iz te verzije je postao lik Ramba, vođe radnika, i jako sam sretan i zahvalan da je Damir Kustura radio sa mnom i bio Rambo u našem filmu.

Vaš prethodni projekat je bio srednjemetražni eksperimentalni uradak Minotaur, svojevrsni poetski filmski esej. Nastajao je od godina i godina snimljenog materijal. Šta Vas je ponukalo da se upustite u stvaranje jednog takvog zaista iznimnog uratka?

Ja sam želio debitirati na drugačiji način u našoj kinematografiji. Završili smo taj film par dana prije mog tridesetog rođendana. “Minotaur“ je bio sumiranje moje filmske karijre do tad, sumiranje mog života ali i pokušaj da se o nekim našim filmskim temama govori na jedan ne-bukvalni, apstraktniji način. U tom smislu to nije drugačiji film od filma Pjera Žalice, to je također film o Sarajevu i ljudskim odnosima, o protoku vremena i ratnoj traumi našeg društva - samo ispričana na jedan drugačiji način.

Da li ima smisla u bh. kinematografiji uopšte upuštati se u bilo kakav drugačiji filmski izraz osim konvencionalnog, te kakva je budućnost eksperimentalnog filma u BiH?

Ja volim reći da je naša kriza vizuelna, možda i više nego politička i ekonomska. Kako mi vidimo sebe kao stanovnike ovog bosanskog društva i kakvu sliku gradimo i u kakvu sliku želimo da idemo? U svijetu u kojem jesmo vlada slika i pitanje slike i samopercepcije, samodefiniranja je ključno i ne vidim da se neko bavi time kod nas. Ali bih rekao da političari u Srbiji i Hrvatskoj to znaju. Mi kao redatelji se bavimo slikama i velika je odgovornost kakve slike šaljemo u naše društvo. Po meni, potrebne su nove slike.

Bosna i Hercegovina je društvo kriminala, a estetika kriminala je vrlo bukvalna. Boriti se protiv toga znači razmišljati i stvarati apstraktno i slojevito Zašto bi spomenik Armiji RBiH ili opsadi Sarajeva trebao da bude veliki tenk kad bi to mogao da bude vodopad, kao što predlaže kosovska-američka arhitektica Violeta Lekutanoy?

Kada smo već kod budućnosti bh. filma, kakav nam je prezent i ima li nade u futuru?

Očigledno je da smo mi kinematografija bez kontinuiteta - u samoj Bosni i Hercegovini. Nakon te zlatne generacije od 2001. do 2010,  broj ljudi koji je debitirao u zadnjih deset godina je manji od tri i za tu činjenicu svako je spreman uperiti prst u nekog drugog kao krivca. No, s druge strane, naša kinematografija u dijaspori je nešto jako zanimljivo i vitalno.

 

Šta bih želio dodati je da je naša kinematografija uspjela dijagnosticirati i imenovati traumu u kojoj naši ljudi žive, ali skoro nepostojeći su filmovi koji se bave prevazilaženjem i proradom te traume i generalno pozitivnog modela rada na problemu mentalnog zdravlja ovog društva.

Nakon što ste diplomirali režiju na ASU u Sarajevu snimili ste nekolko kratkih filmova za koje ste potpisivali i scenarij i režiju. Kako je izgledalo tada režirati, a kakav je sada osjećaj i kakav je pristup?

Filmovi kao “Zanzibar“ ili “Big Leap“ su za mene bili važni koraci u otkrivanju svog izraza i pokušao sam u svakom od njih uraditi nešto na drugačiji način. U isto vrijeme, svaki od tih filmova je potencijalno bio moj zadnji film, te godine nisu bile jednostavne u smislu finansiranja projekata - niti se to bitno promijenilo sada. Mislim da je to sve nastalo uprkos okolnostima, a ne zahvaljujući okolnostima našeg sistema finansiranja. Na kraju, to su bili koraci prema “Minotauru“ jer su svi ti filmovi, uključujući sve drugo što sam snimao prerađeni u novu i nekonvencionalnu formu tog filma. Što je bilo super. Meni je “Minotaur“ otvorio vrata univerziteta u Karlsruheu na kojem sada radim i mislim da me na tu akademiju ne bi primili s nekim konvencionalnijim izrazom, npr.

Da li spremate neki dugometražni projekat?

Za mene svaki novi film koji uspijem završiti mijenja sliku idućih projekata. Dugo sam mislio da će “Victory“ uspijeti biti dugometražni film. Sada razmišljam o filmu na regionu Konjica. Ili s druge strane, kako napisati film koji bi portretirao moj trenutni život u Njemačkoj i odsustvo empatije u tom društvu.

Također, sretan sam reći da sam napravio nastavak “Minotaura“, film koji se zove “Sister“ i koji se metodom “Minotaura“ bavi periodom pandemije i mojim odlaskom u Njemačku. “Sister“ će imati premijeru na Beldocsu u Beogradu i već razmišljam mogu li napraviti trilogiju "Minotaur", odnosno treći film u stilu “Minotaura“.

Koji su Vaši filmski uzori, koje reditelje poštujete i koje glumce preferirate, te za kraj, nabrojite Vaših TOP 5 filmova? 

Najteže pitanje. Prvi film kojeg se sjećam da sam gledao, u ratu nekad rane 1993. je bio, “Rambo 3“, on je na mene ostavio jako dubok dojam. Prvi film koji sam gledao u kinu, poslije rata, je bio “Kralj Lavova“. Moje filmske ljubavi su negdje između ta dva filma, što je širok spektar. Titulu najdražeg bi nekad mogao uzeti neki film od Sergia Leonea, neki film od Godarda, ili neki film od Abbasa Kiarostamija... Ili naravno nešto iz tradicije eksperimentalnog amerčkog filma, od Maye Deren do Davida Lyncha ili nešto iz čitavog rada/života opusa Werner Herzoga. Ali najdraži film zadnjih sedam/osma godina je “Pet lakih komada“ sa Jackom Nicholsonom iz 1973.

Objavljeno na portalu Al Jazeera Balkans