Piše: Sead Vegara

Tata je radio u Unioninvestu. Na pitanje gdje mi tata radi često sam odgovarao Energoinvest –valjda zbog tog famoznog ''invest'' u nazivu. Razlika između ta dva preduzeća mi je ostala nepoznanica do dana današnjeg, ali ono što sam upamtio jeste detalj da je tata bio kao neka vrsta direktora, ako ne i direktor u Unioninvestu. Često je išao van zemlje, tadašnje Jugoslavije, poslom u neku od evropskih ili afričkih zemalja. Jednom prilikom, po povratku iz Njemačke donio je kući kao poklon nama djeci video rekorder. Sreća i veselje! Aljo, moj brat –mag za elektroniku, je prikopčao video na televiziju i ono što nam je preostalo jeste bilo da ubacimo neku kasetu da gledamo. Ali, u kući nijedne video kasete. Prije nije bilo ni potrebe. Sada jeste.

Sva sreća, komšija čika Zdenko (Tanjin otac) je imao video rekorder i nekoliko kaseta pa smo se obratili njemu za pomoć. Na kaseti koju smo dobili da gledamo je bio film Ima li pilota u avionu?. Sjećam se da je na kaseti naziv filma bio napisan pomoću šablona za slova, po svoj prilici rođaku šablona kakav ćemo i mi koristiti kasnije praveći kolekciju video kaseta. Ispostaviće se da će ta kolekcija brojati nekih 30-tak snimljenih kaseta crtanih filmova, dvije ili tri kasete sa muzičkim video spotovima (pretpostaljate čije su one vlasništvo bile) i nekoliko originalnih video kaseta crtanih filmova poput Čudesne šume, Čarobnjakovog šešira, He-Mana, Roboteka i Voltrona.

Ima li pilota u avionu? je tako postao prvi film koji sam pogledao na svom video rekorderu. Ono što je fascinirajuće u vezi sa tim filmom jeste da ga i dan danas mogu gledati i isto se toliko smijati kao kada sam ga gledao prvi put. A prošlo je godina i ne smijem da priznam koliko. Gegovi i lica glumaca u pojedinim scenama, da ne kažem kompletnom filmu, ne želeći da prepričavam fabulu, osim što ću reći da glavni junak (eh! za ovo bih trebao konsultovati IMDb) bivši vojni pilot sa PTSP-om biva primoran da preuzme upravljač putničkog aviona i sigurno ga prizemlji dok mu na mjestu kopilota sjedi stjuardesa i bivša ljubav, su, kako će vrijeme pokazati, ostali pravi pravcati dragulj filmskih parodija.

Doduše, ja tada nisam ni znao šta je parodija mada sam se smijao šalama, ili bi bilo bolje reći sitacijama, koje su se odvijale na TV ekranu ispred mene. Dok pišem ove redove pred očima mi se odvija scena u kojoj djevojčica u avionu leži na krevetu prikopčana na aparate, a vesela djevojka ulazi sa gitarom, želeći da je zabavi. Počinje da svira i pjeva neku pjesmu pri čemu curica oduševljeno plješće sve do trenutka kada joj djevojka slučajnim pokretom gitare ne iskopča aparaturu i nastavi veselo svirati i pjevati dok se curica bori za život. Naravno, sve se dobro završi. Djevojčicu prikopčaju na aparate, a djevojka završi sa pjesmom i ode nasmiješena i vesela ne sluteći da je njena nesmotrenost mogla koštati života nesretne djevojčice. Pa onda scene sa časnim sestrama i likom sa turbanom. Heh. Neprocjenljivo.

Nakon što smo mama, tata, brat, sestra i ja napokon odgledali cijeli film, nije nam preostalo ništa drugo nego da to uradimo još jednom, da ponovimo magiju, ali pri tom poduhvatu su popustili živci i samo smo mi najhrabriji i najotporniji, nas troje Armina, Alija i ja, pogledali film još jednom. I drugi put je bilo smijeha, možda ne u tolikoj količini kao prvi put, ali svakako dovoljno da mi film Ima li pilota u avionu? ostane duboko urezan u sjećanje kao prvi film koji sam pogledao na svom kućnom video rekorderu.