Piše: Sead Vegara
Niko mi nije vjerovao. Svi u raji su govorili da izmišljam, da se pravim pametan i važan jer kako sam zaboga samo ja bio svjedok toga. U svakom slučaju, zbog te situacije sam bio dugo na tapetu u raji, a poslije nekog vremna i to je prošlo kao što prođu sve stvari. Situacija o kojoj govorim je premijerna epizoda crtane serije Transformersi koja je prikazana na televiziji jednog (Bože da li je to bilo) subotnjeg popodneva. Ne sjećam se kako sam saznao da će tog popodneva biti premijera, i mislio sam da svi u raji to znaju, ali sam odlučio da kao i svaki drugi crtani, prvu epizodu Transformersa (i sve ostale, naravno) snimim na kasetu. Sve je bilo spremno. Kaseta u video rekorderu. Pravi kanal. Samo se čekalo na početak. I počelo je.
Transformers. More than meets the eye. I kraj. U tom trenutku je nestalo struje. Nisam uspio snimiti ništa. Ni sekundu jer taman kada sam pritisnuo REC nastao je kuršlus. Da sam znao opsovati, k'o što nisam (glavna psovka kao klincu mi je bila: ''Sunce ti kalaisano'') sigurno bih poslao sve u pič-mač. Ali nisam. Nisam znao šta se dogodilo. Iskočio je osigurač, tata će otkriti poslije. I tako ništa od Transformersa.
Ljut zbog toga što nisam bio u stanju i da pogledam, a kamoli snimim seriju koja će mi biti omiljena, i zbog koje ću bajramluke trošiti na Autobote i Deseptikone, odlučio sam da izađem napolje. (Pretpostavljam da ne moram objašnjavati koji su koji jer je kompletan svijet upoznat sa likovima preko igranih filmova Michaela Baya.) U parku sam zatekao većinu raje, Baneta, Vecu, malog Peđu, Benija i prokomentarisao sam sitauciju. Kako sam napisao na početku, niko mi nije vjerovao. ''Kako ti da znaš, a mi ne znamo?''. Džaba ubjeđivanje, džaba pravdanje, džaba sve. Nisam imao dokaz. Uh, 'ebem ti struju, sad znam da opsujem. Da sam se samo sjetio, kao što nisam, da pogledam u TV-u programu u novinama, ali priznaćete, koji od vas su imali običaj da kao klinci (i klinceze) listaju novine uz doručak. Taj ritual se sastojao od šolje Kraš ekspresa, kriške sa Argetom i obavezne debelo namazena kriške Eurokrema koje sam (smo) jeli gledajući ''Super baku'' ili neku drugu igranu seriju za djecu koja je išla rano na TV-u. (U ta doba osamdesetih i početka devedesetih nije bilo Nutele, bar ja nisam znao za nju ako je i bilo.)
Sve u svemu, sljedeći vikend je bila prikazana druga epizoda Transformersa koja je po mojoj raji ustvari bila prva, mada sam znao da je to oficijelno druga epizoda. Nije bilo teorije da ih ubijedim da sam u pravu. Tako će ti vikendi u podne obavezno biti provođeni uz TV i video rekorder kojim ću snimati Transformerse, a poslije u parku će se prepirčavati detalji iz serije. ''Jesi vidio Bumblebeeja? A Optimusa kad upotrijebi prikolicu. Onaj Megatron je baš zao.'' Posebno je bilo interesantno kada su se pojavili Dinoboti i Kontruktikoni. Prvi su predstavljali pozitivce koje je, ako me sjećanje dobro služi, napravio (ili otkrio) jedan od Autobota, dok su drugi bili negativci i na strani Deseptikona, a mogli su se pretvoriti u velikog Devastatora.
Sjećam se da sam nebrojno puta zajedno sa sestrom znao otići kod tate na posao, iskamčiti dinara i otići u robnu kuću Sarajku na odjel sa igračkama. Tata je vazda bio široke ruke tako da su i ti kupljeni transformersi bili nešto što sam sa ponosom pokazivao raji u parku, i ono što je ponekad znalo izazvati zavist. Crtana serija Transformersi je u neka doba prestala sa emitovanjem i zamijenila ju je neka druga koja je postala hit u raji i zbog koje su se iznova vodile i rodile nove igre, kako u parku, tako i na raznim kućnim okupljanjima i rođendanima.
Transformers. More than meets the eye.
Objavljeno na portalu novinar.me
