Piše: Sead Vegara

Ne zovu bez razloga Hollywood “Tvornicom snova“, a studio Disney kao njegovog najdražeg i najvećeg “kovača snova“. Pod Disneyjevim skutima nalazi se Marvel sa svojim stripovsko-kinematografskim univerzumom (superherojski stripovski spektakli), Lucasfilm (franšiza Ratovi zvijezda), digitalni lutkari iz Pixara kao najoriginalniji i najtalentovaniji animacijski studio, te sama ostavština Disneyja – mnoštvo animiranih filmova, što klasika, što onih u pokušaju.

Kako Hollywoodu manjka ideja zadnju deceniju i po, gotovo u svakom pogledu, i u Disneyju su rijetki oni istinski originalni filmovi zasnovani na novom nikad prije napisanom scenariju. A kako se najstariji holivudski trik sastoji u tome da se staroj priči da novo ruho sve se svelo na puko prepričavanje postojećih priča, dotjerivanje otrcanih klišeja te snimanje nastavaka, tzv. sequela i prequela (radnja se odvija prije one iz originalnog filma). Uprkos svom tom silnom ponavljanju i pronalaženju novih načina za reniterpretiranje starih priča i motiva Hollywood je napretkom tehnologije počeo da proizvodi i ponovno izmišlja animirane klasike sada u igranoj verziji. Kao najnoviji i najprofitabilniji trend filmskog i animacijskog studija Disney postalo je snimanje igranih adaptacija animiranih klasika.

Oficijelni početak

Počelo je još u devedesetim godinama prošlog stoljeća, ali se oficijelno računa od 2010. kada je Tim Burton snimio igranu verziju Alice in Wonderland. Nakon toga je uslijedila reinterpretacija animiranog hita Uspavana ljepotica iz 1959. godine, u vidu igranog filma pod nazivom Maleficent (2014). Sljedeće 2015. dočekala nas je očaravajuća igrana verzija Pepeljuge u režiji Britanca Kennetha Branaghe. Nakon toga 2016. godine u režiji Jona Favreaua dolazi igrani remake animiranog klasika Knjiga o džungli iz 1967. nastalog kao adaptacija djela Rudyarda Kiplinga, te nastavak Alice Through the Looking Glass. Raskošan i imaginativan, kao i animirani prethodnik, igrani Beauty and the Beast iz 2017. razigran je i lako se gleda. Ono što će postati još jedan Disneyjev igrani klasik kao adaptacija animiranog filma Dumbo iz 1941. doći će iz radionice njihovog starog saradnika Tima Burtona i to 2019.

U Disneyju su iste godine posegnuli za svojim najboljim animiranim filmom Aladdin, te angažovanjem britanskog reditelja Guya Ritchieja pokušali da nadasve genijalan animirani uradak pretvore u igrani film (u čemu baš i nisu uspjeli). Godina 2019. tako će (p)ostati upamćena kao godina u kojoj je filmski studio Disney svijetu predstavio tri adaptcije animiranih filmova, Dumba i Aladdina, i od sviju omiljeni The Lion King u ruhu CGI igranog filma u režiji provjerenog Jona Favreaua, ali i nastavak Maleficent: Mistress of Evil. Uslijedit će i inferiorni igrani remake animiranog hita Mulan u 2020, očajni Pinocchio (2022) u režiju Roberta Zemeckisa, sljedeće godine još gori Peter Pan & Wendy, te još jedan film u 2023, u konačnici naslov koji je donio dugo čekani preporod Disneyja – The Little Mermaid.

Andersenova bajka

Originalni animirani film iz 1989. bio je površno baziran na istoimenoj bajci Hansa Christiana Andersena napisanoj 1837, a režirao ga je Disneyjev zlatni duo, John Musker i Ron Clements, odgovoran za klasike poput The Great Mouse Detective (1986), Aladdin (1992) i Hercules (1997). Sa Muskerovom i Clementsovom Malom sirenom počinje i Disneyjeva renesansa, a animirani film je pored prelijepe, živopisne animacije imao i nevjerovatnu muzičku podlogu, kao i songove, te je i za jedno i drugo odnio Oscare, za što su zaslužni kompozitor i tekstopisac Alan Menken i Howard Ashman. Andersenova bajka je u najljepšoj i najuzbudjivijoj Disneyjevoj animaciji oživjela na takav način da je jednostavno bilo prosto uživanje posmatrati narativ filma u kojem princeza sirena Ariel (glas Jodi Benson) čezne za ljudskim svijetom iznad površine mora, te se suprotstavlja ocu kralju Tritonu (glas Kennetha Marsa), koji ne dijeli njene simpatije prema ljudima.

Nakon što Ariel spasi princa Erica (glas Christophera Daniela Barnesa) iz brodoloma, ostavivši ga na obali, dok mu je svojim “sirenskim glasom“ pjevala pjesmu po kojoj će je i upamtiti, kao djevojku “anđeoskog glasa“ koja ga je spasila, Ariel će se vratiti u podvodno kraljevstvo, dok će Eric angažovati sve u svojoj kraljevini kako bi pronašao misterioznu djevojku. Kralj Triton će dotle kazniti svoju nesmotrenu kćerku, koja će odlučiti otići morskoj vještici Urusli (glas Pat Carroll) kako bi našla način da bude zajedno sa svojim princom. Ursula će je pretvoriti u djevojku naplativši joj uslugu oduzimanjem njenog “sirenskog glasa“, onoga po čemu bi je i prepoznao princ. U roku od tri dana, princ mora da je poljubi poljupcem prave ljubavi, dok se u protivnom vraća u oblik sirene i postaje Ursulina zatočenica. Cjelu tu podmorsku i nadmorsku šaradu, Disneyjevi animatori, predvođeni Muskerom i Clementsom, uspjeli su učiniti zadivljujućom pustolovinom u kojoj Arieli pomažu tropska ribica Flounder (glas Jasona Marina), rak Sebastian (glas Samuela E. Wrighta) i galeb Scuttle (glas Buddyja Hucketta).

Zli jezici

Od same najave igrane Male sirene i dodjeljivanja uloge tamnoputoj Halle Bailey projekat je osporavan od “zlih jezika“ industrije. Tzv. multikulturalni pristup likovima, kako onim podvodnim, tako i onima na zemlji, sa svim mogućim zastupljenim (ljudskim) rasama, u filmu koji istovremeno poštuje original, ali i nadograđuje i produbljuje likove i priču, reditelj Rob Marshall savršeno je dozirao praveći emotivan i magičan film. Upravo to poštivanje drugog i drugačijeg, koegzistiranje dva svijeta, kao sama premisa u potpunosti je ispravno i samo po sebi je opravdavajuće, te ne smije da šteti kompletnom ugođaju. Bailey kao Ariel posjeduje “ono nešto“ što je čini uvjerljivom malom sirenom koja čezne za ljudskim svijetom i svojim princom Ericom (Jonah Hauer-King). U ulozi kralja Tritona tu je španski glumački bard Javier Bardem, dok zlosretnu morsku vješticu Ursulu portretira toliko dobro uživljena Melissa McCarthy.

Podvodni svijet je dočaran savršenstvom CGI animacije, te je u pojedinim scenama toliko dražestan i očaravajući. Naročito u sceni u kojoj rak Sebastian (glas mu posuđuje Daveed Diggs) pjeva o životu u moru, nestvarno dobra scena i zarazna pjesma “Under the Sea“. Na tragu najboljih detalja iz Pixarovih Finding Nemo (2003) i Finding Dory (2016), morski svijet u igranoj Maloj sireni je toliko šarolik i bogat, te u mnogome i spektakularniji od originala. Koliko god neki budu osporavali činjenicu da je promijena boje kože glavne protagonistice svojevrsno svetogrđe, samo trebate imati na umu da je riječ o bajci. A u bajkama je sve moguće.   

Objavljeno na portalu Al Jazeera Balkans