Piše: Sead Vegara
Kada je to bilo između 1997. i 2000, ne mogu tačno vremenski da odredim. Ta su mi ljeta ostala u živopisnom sjećanju na poslijepodnevne ekskurzije sa Mejtaša na Breku gdje su stanovali moji dobri prijatelji, braća Vernes i Vedad, u čijem smo velikom dvorištu ispred kuće znali satima igrati basketa. A da smo bili pravo zagrijani za košarku govorila je činjenica da je videokaseta filma White Men Cant Jump (Velik hakleri, 1992) znala nekada po dva puta da se zavrti na videorekorderu u jednom danu. Čak i više. Scene igre basketa snimane u slowmotionu u filmu proučavane su i “skidane“ sa strahovitom srčanošću da je to bilo za divljenje. Mene lično je impresionirao Woody Harrelson sa svojom interpretacijom Billyja Hoylea, koji se tako teško trudi uspostaviti dojam “papka“ obučenog u ofucanu majicu, iznošene bermude, malo bolje patike i sa kačketom okrenutim naopako. Toliko sam se uživio u ulogu da sam počeo pričati poput Woodyjevog Billyja, konstantno blebećući i provociravši igrače iz suparničkog tima.
Naravno, kačket je bio okrenut naopako, a moj doprinos outfitu bio je taj da sam umjesto u majici igrao u potkošulji. Pored Vernesa i Vedada, tu su bili još Eldar i Semir, koji su sa mnom dolazili sa Mejtaša, te još neka raja sa Breke. Igralo se dva na dva ili tri na tri, kako i koliko se moglo. White Men Cant Jump bio je prema određenim standardima star film iz 1992. s obzirom da smo ga otkrili tek pred kraj osnovne škole. Ali da je bio na svoj način zarazan i da nam je svojski zaokupirao pažnju malo je reći. Sada, 31 godinu poslije holivudski moćnici pokušavaju (i u velikome ne uspjevaju) rekreirati magiju originalnog filma sa remakeom koji je toliko loš da se ne da gledati.
“Samo uspješni filmovi se ponovo snimaju. Nikad nisam shvatio zašto. Ne znam nijedan slučaj da je nova verzija isto onoliko dobra kao prvobitni film. Nema te formule koja bi nekome omogućila da ponovo stvori onu jedinstvenu privlačnost koja je doprinijela da neki film bude uspješan. Trebalo bi da bude obrnuto. Baš neuspjelim filmovima, onim zasnovanim na dobrom materijalu, koji su iz razloga nastalih utjecajem vremana, mjesta ili okolnosti, jednostavno nisu dobro prošli prvi put, trebalo bi pružiti i drugu šansu. John Huston (“Otvorena knjiga“)
Veliki hakleri; režija: Ron Shelton; uloge: Wesley Snipes, Woody Harrelson, Rosie Perez, Tyra Ferrell; 1992.
Film White Men Cant Jump (Veliki hakleri) bio je tek treći rediteljski uradak američkog reditelja Rona Sheltona za koji je također potpisivao i scenarij. Shelton se pokazao kao izuzetan scenarista ispisujući Velike haklere i režirajući ih sa takvom posvećenošću za sitne detalje, znalački orkestrirajući nadarenim glumcima: Wesley Snipes, Woody Harrelson, Rosie Perez i Tyra Ferrell, kao i cijelom produkcijom. Uz perfektan rad direktora fotografije, Australca Russella Boyda (sarađivao sa sunarodnjakom Peterom Weirom na filmovima Picnic at Hanging Rock, 1975, Galipoli, 1981), Shelton je uspio da načini fe-no-me-nal-nu “košarkašku akciju“ prožetu nadasve zanimljivim vuzualnim rješenjima, te sve to upakovano u komediju i sasvim solidnu priču.
Sve počinje sa dolaskom Billyja na teren u Venice Beachu gdje će prevariti “kolegu prevaranta“ Sidneyja (Snipes) u košarkaškom takmičenju uzevši mu novac na klađenju. Billy ima zgodnu djevojku Gloriju (Perez) čije su aspiracije okrenute ka učenju svih mogućih i nemogućih detalja i trivija u nadi da je pozovu na popularni kviz “Jeopardy!“ i koja istinski voli Billyja. Dvojac je u bjekstvu od braće Stucci, sakupljajući novac kako bi platili dug, te će ih isti, malo nakon što Sidney i Billy sklope partnerstvo u zarađivanju novca na basketu, pronaći i istjerati iz skrovišta. Billy i Sidney će dobro početi, ali će isto tako i brzo završiti, samo da bi se u priču uvukle Glorija i Sidneyjeva žena Rhonda (Ferrell), kao glasovi razuma i prosvjetljenja.
Harrelson i Snipes u kadru toliko moćno djeluju zajedno i to ne samo u igri basketa već i u svakoj mogućoj dijaloškoj sceni. Naročito je komična i filozofski nastrojena ona scena u kojoj Sidney govori Billyju da “samo sluša Hendrixa, a da ga ustvari ne čuje“, te Glorijina tirada o “pobjedi, gubitiku i izjednačenju“. Glumački dvojac će se još jednom pojaviti zajedno u filmu Money Train (Vlak pun love, 1995) reditelja Josepha Rubena, gdje će ponoviti recept u kojem je Woodyjev lik onaj loše sreće, ali će ostati zlatnim slovima upisana njihova prva saradnja na istinskom fanovskom ostvarenju kakvo je White Men Cant Jump.
White Men Cant Jump; režija: Calmatic; uloge: Sinqua Walls, Jack Harlow, Lance Reddick, Teyana Taylor, Laura Harrier; 2023.
Remake Velkih haklera snimljen 2023. pod okriljem streaming serivisa Hulu i to u režiju Charlesa Kidda II, bolje znanog pod pseudonimom Calmatic, totalni je promašaj i gubitak vremena. Pod uslovom da ste gledali original iz 1992. (i da vam se toliko dopao), nakon što pogledate remake još više ćete cijeniti film Rona Sheltona, koji ima svojih mušica, ali u usporedbi sa Calmaticovim filmom izgleda poput Građanina Kanea (1941). Iako su prošle tri decenije od istinskog fanovskog ostvarenja u kojem su Woody Harrelson i Wesley Snipes sa takvom gracioznošću i ljepotom igrali igru pod obručima, njihovi pandani u remakeu Jack Harlow i Sinqua Walls posjeduju harizmu i izražajnost morske spužve. Neautentični, neuvjerljivi, neuigrani, izgledaju kao da su zalutali na košarkaško igralište, tj. filmski set.
Ono što je krasilo protagoniste Sheltonovog filma i davalo im određenu notu ozbiljnosti u ipak komičnoj priči, u Calmaticovom ostvarenju svedeno je na minimum minimuma. Jack Harlow kao Jeremy i Sinqua Walls kao Kamal započinju kao Harreloson i Snipes, ali u pokušaju razvijanja dalje priče i dinamike originala, ostaje samo bijedni pokušaj i nezanimljivo nizanje nepotrebnih situacija. Wallsov Kamal je bio velika košarkaška nada, ali je zbog nesportskog ponašanja upropastio svoju karijeru, iznevjerviši nadanja oca Benjija (posljednja uloga preminulog Lancea Reddicka), dok je Harlowov Jeremy također obećavao, ali su ga stigle povrede. Kamal radi kao dostavljač, ima ženu Imani (Teyana Taylor) i malog sina, te jedva spaja kraj s krajem. Jeremy pokušava da se pronađe kao košarkaški trener i ujedno nastoji da prevaziđe povrede koljena, dok krije od djevojke Tatianae (Laura Harrier) da igra basketa za novac.
Sve što su scenaristi Kenya Barris i Doug Hall nabacali i naškrabali u toliko neinspirativnom scenariju ostalo je da visi u zraku, dok glumački ansambl “prodaje zjale“ pokušavajući da svojim (ne)talentom pospješe krajni produkt. Sami reditelj Calmatic, zanat je pekao snimajući muzičke videe, te je prije White Men Cant Jump snimio još jedan remake, i to filma iz 1990. pod naslovom House Party. Umjesto nadasve prelijepe i zanosne igre basketa u scenama originalnog filma, remake nudi nikakav niti približno sličan ugođaj.
Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
