Piše: Sead Vegara
Akademska zajednica Sarajeva i Bosne i Hercegovine ostali su bez jedne od svojih najboljih predstavnika. Prof. dr. Lejla Panjeta je napustila ovaj svijet početkom treće sedmice augusta nakon teške borbe sa posljedicama iznenadnog moždanog udara. Imala je 49 godina. Sa radom prof. dr. Lejle Panjete sam se upoznao na Fakultetu političkih nauka i to preko prof. dr. Besima Spahića koji mi je posuđivao njene knjige “Industrija iluzija“ i “Potreba za smislom: Mit Manipulacija Film“, koje će me ostaviti bez daha. Da sam tada znao da ću Lejlu upoznati i imati priliku da sarađujem sa njom, te da ćemo postati iskreni i dragi prijatelji, tada mi nije padalo ni na pamet.
Kada sam početkom sada već davne 2014. pokrenuo filmski portal Filmofil, nakon objavljenog kratkog teksta o portalu u Oslobođenju, Lejla se javila i zdušno ponudila nekolicinu svojih tekstova za objavu. Nakon izmijenjenih par mailova i telefonskih poziva ne mogu reći da nisam bio van sebe od sreće da što ću upoznati osobu kojoj sam se divio tokom svog studija žurnalistike. Lejlu ću upoznati na njenom tadašnjem poslu na IUS-u kada sam došao da održim predavanje o filmu i portalu njenim studentima. “Baš izgledate i djelujete upravo onako kako sam zamišljala pravog urednika filmskog portala“, bile su Lejline riječi.
A Lejla je meni za taj prvi susret izgledala kao profesorica koju bi svaki student srčano volio da ima; poput profesora Keatinga kojeg je odglumio Robin Williams u filmu “Društvo mrtvih pjesnika“: željna da podijeli svoje znanje sa studentima, da ih uputi u pravom smijeru i da ih zainteresuje za umjetnost. Priznat ću joj, doduše, tek nekada kasnije, kako sam je u više navrata citirao u svojim tekstovima, te da su mi njene knjige često poslužile kao inspiracija.
Od tada je Lejla postala nezamjenjiv faktor na Filmofilu, a ja sam pored vrhunskog saradnika dobio i dragu i iskrenu prijateljicu. U svojim tekstovima i knjigama Lejla isijava tolikom količinom znanja o svakom mogućem dijelu umjetnosti da prosto ostanete zadivljeni njenom erudicijom i načinom na koji obrađuje i pravi poređenja među pojmovima iz raznih oblasti. Svaka njena knjiga, a napisala ih je mnogo, previše da ih (s)pomenemo sve u ovom kratkom tekstu, radovi objavljeni u raznim svjetskim publikacijama, predavanja, nagrade... sve to čini savršeno tkanje vječnog sjaja nepobjedivog uma.
Lejla i ja smo u čestim šetnjama Vilsonovim, nekada i sa njenim pametnim i pronicljivim sinom Mirzom, raspredali o mnoštvu tema, a Lejla bi me tačno na određenoj lokaciji podsjetila da prema nepisanom pravilu sada slijedi vic koji ja treba da ispričam. Znali smo sjesti usput u neki od kafića gdje bismo nastavili sa raspravom, a Lejla bi pravila takve poveznice između naizgled nespojivih stvari, govoreći često kako bi u tekstu koji završava pošla od Nietzschea i Junga i završila na “Harryju Potteru“.
Posljednji puta kada smo se vidjeli, od Lejle na poklon sam dobio starinski džepni sat. Nisam joj dao novčić, jer baš i nisam sujevjeran. Ali, ispalo je da sam je tada vidio zadnji put i da je to bio njen posljednji poklon za mene. Draga Lejla neka ti je vječna slava i hvala i neka ti je laka zemlja bosanska.
Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
