Razgovarao: Sead Vegara

Mladi Visočanin, režiser i buduća velika nada bh filma, Tarik Hodžić je predstavio publici na 17. Sarajevo Film Festivalu u okviru programa BiH Film Studentski filmovi svoj dokumentarni film LoEG –Liga izuzetnih džentlmena. ''Sudbina LoEG-a je da će završiti na youtube-u'', izjavio je Tarik, a to je upravo i bio povod da se ponovo objavi ovaj interview jer je finalna verzija filma konačno postavlejna na youtube-u. U interviewu otkrivamo detalje o igrici World of Worcraft, posebni svijet gamera, nastanak i budući život LoEG-a.

Film se zove Liga izuzetnih džentlmena i ima neke veze sa, bar kada je naslov u pitanju, istoimenim filmom?

Film se sada zove LoEG, u podnaslovu "Liga izuzetnih džentlmena", što je u stvari prevod od League of Extraordinary Gentlemen. Naslov filma je u biti ime gilda u svijetu Azerota i Kalindora. Inspirisan je nazivom filma "Liga izuzetnih džentlmena" i onda su se u okviru igre ljudi organizovali pod tim nazivom.

Dokumentarni film LoEG Liga izuzetnih džentlmena je nastao kao semestralna vježba na trećoj godini Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu na odsjeku režije?

Na trećoj godini završni ispit je dokumentarni film. I mi bismo trebali donijeti nekih par prijedloga tokom predavanja da bismo se mogli opredijeliti za nešto. Iskreno da kažem priča o Ligi je bila drugi izbor jer sam imao jednu potpuno drugu priču na umu. Međutim, profesori su mi rekli: ''Ne, ne... Super je ovo što si predložio, ali daj ti nama priču o ovim gamerima. To nam super izgleda, a relativno je lako možeš snimiti.'' U produkcijskom smislu već dobar dio istraživačkog rada koji bih morao raditi za dokumentarni film sam obavio tako da sam odmah znao u kakvu priču ulazim. Ono što je najzanimljivije jeste da sam i ja dio te Lige izuzetnih džentlmena da ne bismo mistifikovali neke stvari. Ja sam gamer. Cijeli život igram igre s tim da od kako je izašla igra World of Warcraft taj neki dio tih starih gamera, i ja zajedno sa njima, svi smo prešli na WoW i nekako smo u tom svijetu WoW-a ostali i danas. Mada tu i tamo odigramo i koju strategiju.

O igrici World of Warcraft?

Po meni je World of Warcraft jedna od najboljih mmorpg ili massively multiplayer online role-playing game. To je igra koju u svijetu trenutno igra 13 miliona ljudi. U pitanju je jedna virtualna stvarnost u kojoj ti kreiraš svoj lik. Ako govorimo o vremenu dešavanja, radnja je smještena u nekom vremenu poput "Lord of the Rings" u kojem su stalne borbe između dobra i zla. To je osnovni koncept. Ulaskom u igru najbitnija stvar koju radiš jeste da daješ ime svom avataru i osmišljavaš mu osnovni karakter, svrhu, klasu, rasu itd. Onda ulaziš u taj svijet. Ti uđeš čisto da vidiš kako to izgleda, a mi sada kada se sjećamo nečega iz igre od prije pet-šest godina, sjećamo se toga kao da je to bilo naše djetinjstvo. To je neka vrsta paralelnog svijeta koji, istini za volju, može biti i opasan. Bilo je slučajeva, ne kod nas, na Zapadu i pogotovo u Koreji, ekstremnih slučajeva, gdje su se dešavala i ubistva zbog igre, gdje prijatelj prijatelja ubije zato što je on njemu ukrao neki mač itd. Takođe postoje i klinike za odvikavanje od ove igre, ali u slučaju LoEG-a takvih problema nema. To sve zavisi od čovjeka do čovjeka. Kada me neko pita da li ja govorim o ovoj igri kao dobroj ili lošoj... Za nekoga je kafa loša, ne smije je piti. Zato što ima nizak pritisak i što će ga strefit' srce. Neko je može piti bez problema. A neko u granicama. Tako je isto i sa ovom igrom. Potrebno je samo napraviti neki balans u svom životu, tj. da ti igra ne postane glavna zanimacija, nego da to bude neka vrsta hobija, a u ovom slučaju je ispao način da upoznaš neke nove ljude i sklopiš nova prijateljstva.

To je u stvari film o ljudima sa područja bivše Jugoslavije koji u mreži u okviru gilda igraju igricu World of Worcraf?

Krenut ćemo nekom abecedom. Gild je savez, udruženje igrača unutar igre koje funkcioniše po pravilima koje donesu sami igrači. Ljudi koji učestvuju u gildu LoEG pro su isključivo sa područja bivše Jugoslavije. Naravno, slobodno je da aplicira i uđe neki stranac, ali prvo pravilo je da pričamo na domaćim jezicima. Domaćem jeziku, kako god ga nazvali. Neko će reći srpskohrvatski, bosanski, hrvatski, neko će reći srpski, što u biti i nije bitno jer svi mi govorimo ''naš jezik''. Dešavalo se u par navrata da su neki stranci htjeli da pristupe gildu. Mi smo rekli: ''U redu, ali moraćete naučiti naš jezik jer mi nećemo pričati na engleskom, to je sigurno.'' Osnovni koncept ovakvog saveza je bio ponovno okupljanje raje sa područja nekadašnje Jugoslavije koja će funkcionisati u tom virtualnom svijetu u kojoj će se zajedno boriti protiv zla što je odlična metafora u filmu. Uporedo sa našim druženjima i upoznavanjima unutar igre dolazi do promjena u nama samima i rješavanja nekih predrasuda koje smo imali jedni prema drugima. Najzanimljivije je što se to nastavlja van granica igre, što su to stvarni ljudi, stvarni prijatelji koji se sada viđaju uživo. Par puta godišnje se organizuju druženja koja traju nekoliko dana... Sada ne želim da prepričavam film, ali to su druženja na kojima ti vidiš čovjeka i imaš osjećaj da si sa njim cijeli život. Potpuno je eliminisana bilo kakva razlika. Šira regija ima taj problem: ''Ko se kako zove i odakle je?'' Da ne govorimo o neposrednoj prošlosti, ratu koji je ostavio tragove na svima nama. Mi ne bježimo od toga. To je dio ove priče. Kako se ljudi suočavaju sa takvom pričom to se vidi u filmu i za primjer ću uzeti Lepinju iz filma koji kaže: ''Zanimljivo mi je što gledam ljude i upoznajem ljude sa druge strane. Bilo mi je zanimljivo kako ćemo se ponašati.'' Mladi ljudi, a to mladi ljudi treba staviti pod navodnike, se vrlo brzo nađu u tome jer su prevazišli sve prepreke, podjele,... Naglasit ću da su to nametnute podjele. Ratovi su bili i prošli. Ono što imaju sada ove generacije jeste da niko od njih nije kriv za bilo šta zbog čega bismo se mi dalje sukobljavali i raspravljali. To je priča o tim ljudima. Ko su ti ljudi?! Kakve su bile njihove ratne priče, šta se njima sve dešavalo u životu i kako se sve to integrisalo u jednom virtualnom svijetu u kome su se ljudi ponovo upoznali i nastavili dalje da se druže.

Koliko je trajao proces snimanja i koliko je ljudi učestvovalo u njemu?

Krenuo sam sa radom na tom filmu i mislio sam da ću ga relatvno brzo završiti, nekih mjesec dana aktivnog rada. Međutim, nije bilo tako iz prostog razloga što su članovi LoEG-a iz svih biših republika nekadašnje Jugoslavije. Imao sam podršku Akademije u osnovnom tehničkom smislu. Nailazili smo na poteškoće. Finansijske prvenstveno. Odemo da snimimo neke ljude pa poslije nemamo para za nastavak snimanja. U konačnici mi se čini da je sve ispalo onako kako je trebalo. Film je imao do sada neke tri ili četiri verzije i svaki put sam imao problem da moram raditi do određenog deadlinea, ispita ili studentskog festivala, završiti verziju i predati. Svaki put predam i kažem ovo je nova verzija, ali nažalost to nije verzija s kojom sam zadovoljan. Po mom sjećanju to se dešavlo barem tri puta i uvijek sam govorio raji na projekciji da će finalna verzija biti puno bolja. Tek sada sam uspio uraditi verziju sa kojom sam stvarno zadovoljan jer sam stavio sve one scene koje su trebale da se nađu u filmu čime sam ispoštovao samog sebe. To je bio cijeli jedan proces načina i razmišljanja kako pristupiti svemu tome. Koliko god je olakšavajuća okolnost da sam dio tog svijeta u jednom trenutku to postaje otežavajuća okolnost jer sam jako subjektivno vezan za mnoge ljude. Imao sam problema sa odricanjem nekih scena i kadrova, ali sam to riješio na drugi način. Film je završen i sada radim na dvd-u koji će sadržavati te izbačene scene i kadrove; u stvari to će biti LoEG –priče. Desetak kratkih priča, pet do deset minuta, gdje ću nešto što mi se činilio zanimljivim za film, duhovito, tužno, biti prikazano u kolekciji sabranih priča iz nepostojećeg svijeta Azerota. Imam očajničku potrebu da radim nešto drugo, ali sam toliko već bio u tome i ne mogu tako lako prepustiti sve i reći da je gotovo jer nekako mi je to sve drago. Ne bih radio ovaj film da ne želim da ga radim. Pogotovo što sam još i dio te priče. Jedan dobar komad mene je u tom filmu. Ljudi u tom filmu su moji prijatelji, i njime sam otkrio dio svoje intime, a i njihove. Lambina govori o tome kako joj je igra pomogla da se prestane drogirati i kako manje problema ima sa policijom. Ljudi su se otvarali meni jer me znaju, a s druge strane...Da ne okolišamo. Postoje određene predrasude i prema gamerima. Jedna od ideja filma jeste i da se predstavi i objasni pojam gamera. Nevjerovatno je koliko ljudi igra igricu, a krije da igra. Isto kao da rade nešto loše. Neki ljudi mi nisu pristali dati izjavu za film zbog toga što bi ih nekad šef mogao vidjeti u filmu o nekim gamerima čime bi stvorili sebi probleme. Pokušao sam da predstavim sve te probleme i generalno ko su ti ljudi, te kakve su to igre. Kad kažem igre, ljudi možda zamišljaju "Super Maria" ili neku vrstu dječijih igara. Ovo stvarno nije dječija igra i ona je zabranjena za djecu jer su u igri živi ljudi. To jeste onako malo scary jer postoji toliko tih filmova o virtualnoj stvarnosti Matrix, Avatar... I zaista u ovakvoj nekoj igri osjetiš tu energiju. Na kraju krajeva mogu reći šta meni intimno znači LoEG i WoW. To je na neki način ponovno preživljavanje djetinjstva. Kad smo bili djeca, zamišljali smo da idemo u bitke na konjima, tigrovima ili zmajevima i borimo se protiv nekog zla. To smo nekad zamišljali i igrali se, a sada imamo to izvizualizirano pred sobom. Time postajemo aktivni učesnici neke velike priče, epa, bitke... To je razlog zbog kojeg sam ja u svemu tome. Kad na sve to dodamo da to nisu kompjuterski programirani likovi već ljudi od krvi i mesa sa kojima, poput Kenana Kulenovića, svakodnevno pijem kafu i družim se u privatnom životu, sarađujem na filmovima i u svijetu Azerota smo dobri prijatelji, sve to je fantatično.

U filmu su korišteni isječci i muzika iz igrice. Da li si imao problema sa autorskim pravima?

Problema nije bilo zato što je ovo studentski rad. Sada na početku filma piše vrlo jasno da je ovo urađeno kao ispitni zadatak i neće biti korišten u komercijalne svrhe. Želja mi je da film ima i prođe svoj festivalski život. Prikazao se, uključujući neke starije verzije filma, na nekih četiri ili pet festivala. Konkretno, ono što je iskorišteno iz igrice su kinematiksi i muzika, što je vrlo jasno naznačeno. Kontaktirao sam softversku kuću Blizzard koja je proizvela igricu, ali nikad nisam dobio nikakav odgovor od njih. Finalnu verziju filma ću im poslati poštom i želja mi je da ga postave na svoju početnu stranicu. Sudbina LoEG-a je da će završiti na youtube-u, što će pružiti mogućnost gledanja svima koji žele da ga vide.

Film je počeo kao vježba na Akademijii sada mu slijedi prikazivanje na SFF-u. Kakav je dalji život filma?   

Prikazan je prvi put na Duka Festu u Banja Luci. Nakon toga je bio u Trstu, Beogradu i Americi. Za festival u Americi nisam ni znao jer su film poslali sa Akademije, a ja sam saznao o tome na Internetu. Bilo mi je drago sa jedne strane, a sa druge opet žao jer je film otišao u Ameriku odakle igra potiče i otišla je verzija sa kojom nisam bio zadovoljan. Nakon SFF-a, na kojem se prikazuje u okviru selekcije BiH Film Studentski filmovi, apliciraću na neke festivale pa gdje bude bilo sreće. A film će ostati na Internetu i svi će ga moći vidjeti čime je i ispunjena sudbina priče o virtualnim svjetovima. Najdraže mi je da ljudi pogledaju film i posebna mi je želja, za što ću se zbilja potruditi, da ovaj film gledaju ljudi u regiji. Ono što bih želio naglasiti, a što je jedan od motiva mog filma, jeste da je došlo vrijeme da se počnu raditi pozitivne priče. Svaki dan mediji nas kljukaju, svjesno i nesvjesno, negativnostima i lošim vijestima. U svijetu općenito i u Bosni. Ali nije sve loše. Ovom pričom želim ljudima da pokažem kako ima stvarno puno normalnog svijeta. Ljudi dolaze iz Beograda, Zagreba, iz svih gradova susjednih zemalja. Mi odlazimo tamo i nikakavih problema nemamo. Jedno od najprijatnijih druženja za mene je bilo u Banja Luci. Ljudi su bili tako prijatni, ne samo oni koji su me dočekali, nego oni koje sam sretao iza ponoći kad sam šetao gradom. Tim ljudima je bilo svejedno odakle si, iz Sarajeva ili Visokog, i drage volje bi se nudili da me provedu gradom. Puno je takvih priča, ali niko o tome ne priča u medijima. Naravno, svi ćemo saznati ako je neko nekog izbo nožem. Ne mislim da to ne treba znati, ali na kraju krajeva nisu iza svakog ćoška ubice. Trebamo pokušati sami sebi praviti neku klimu, rješavajući jednu po jednu stvar i početi da pričamo nešto lijepo jer ne mora uvijek sve biti crnjak i tragedija. I zato je na kraju LoEG završio happy endom.