Piše: Lejla Panjeta

U drugom nastavku intenzitet emocije glavne ljubavne priče je izostao, zajedno sa idejom o smrti vrijedne ljubavi, koja je osnovna tema New Moona (Chris Weitz, 2009.), kao reference na svevremensku priču o Romeu i Juliji. Zahvaljujući dugim kadrovima, nepotrebnim glumačkim pauzama, lošem mizanscenu zbog kojeg u masovnim scenama opada ritam i generalno sporom odvijanju radnje, Chris Weitz napravio je konstantno depresivnu i praznu priču u kojoj je rasplet prekratak i emotivno šupalj, a motivacije zbrzane i nerazjašnjene. Režiran muškom rukom glavni odnos Belle i Edwarda, u komparaciji sa prvim filmom je mlak i uznemirujuće dosadan. Dijalog je smiješan i glumački nedoigran, ali najviše razočarava kompletna Edwardova pojava. Pattinson se odlučio za paćeničku mimiku, suzdržanost i kontemplaciju, što je Hardwicke mudro izbjegla. Ukočeno držanje, šapat i neartikulirani govor koji nalikuju opisu Mayerove, na velikom platnu izgledaju parodično i prazno, te podsjećaju na marionetu ili trbuhozborca. Koliko je svaki element u pravljenju filma važan i neophodno ga je osvijestiti prilikom odluke reditelja, govori odnos šminke i glume. Ispod naslaga pudera, koji se i ovdje ocrtava u vidu linije koja izdvaja tijelo i lice, te na momente poprima zelenu boju, očiju koje su zakrvavljene od svjetlucavih sočiva i djeluju kao oči narkomana, može se nazrijeti ozbiljna glumačka izvedba. Nažalost, ovi vizuelni dodaci prave parodiju kompletnog karaktera. Šminka svih vampira i oči nedefinisane boje svjetlucavog okera, koje se uopće ne mijenjaju, potpuni su promašaj. Jedina scena vrijedna pažnje je raskid, u kome se nijansirane suptilne emocije pojavljuju između glavnih likova. Odlična interpretacija Stewartove približila se oformljenom i dosljednom karakteru sa kojim se lako identifikovati i konačno zauzela mjesto glavnog lika koji joj pripada.

Iako se Weitz držao provjerenih uspješnica iz prvog dijela, kao što su slow motion ulazak, krupni planovi dijaloških scena i intenzivni suzdržani poljubci, pretjerana vjernost scenama iz knjige uništila je kompletan film. Dijalozi su neprilagođeni vizuelnom mediju, a sekvence izgledaju kao razglednice za fanove knjige ne pružajući ništa zanimljivo i imanentno filmskom pripovijedanju, tako da je kompletno djelo nerazumljivo za nepoznavaoce originala. Film je izvrstan primjer za demonstraciju različitosti medija i neprilagodljivosti oblika izražavanja. Iako su fanovi zadovoljni vizualizacijom knjige, film ni na koji način nije originalan i nekonzistentan je u svom sopstvenom pričanju priče. Sa otvorenim krajem i klimaksom u raspletu sliči animiranoj epizodi sapunice.

Vrhunac filma su odlični CGI i specijalni efekti pretvaranja vukova i ljudskih karakternih crta na životinjskom tijelu, trčanja vampira i tuče u tornju Voltura. Onoliko koliko je Pattinsonova izvedba loša, toliko je Lautnerova interpretacija Jacoba bolja i predstavlja najbolji dio filma. Sedamnaestogodišnji nabildani dječak (u polugolim scenama neuporediv sa svojim hladnim rivalom) izvrsno je odglumio trećeg u ljubavnom trouglu, kome je suđena uloga prijatelja. Njegov torzo prodaje ulaznice u rekordnom box office-u za prvi vikend prikazivanja filma (140,7 miliona $).

Višestruka očekivanja od trećeg nastavka (Eclipse, David Slade, 2010.) opravdana su fokusiranjem na emociju koja je obilježila prvi film kroz mudre rediteljske poteze pokretima kamere i krupnim planovima, tako da staklastu bajku Chrisa Weitza u potpunosti ostavlja po strani, kao uljeza u gruboj priči o hormonima, koju je Hardwicke započela. Povratak tamnijoj paleti fotografije, ublaženijoj šminci, ležernijim glumačkim izvedbama sa naznakama bizarno komičnog i šalom na svoj račun, vraća liku Edwarda Cullena njegovo mjesto u cijeloj priči, sa u poboljšanom interpretacijom Pattinsona. Edward je strpljivi i strašni vampir, koji patnju ispoljava očima, a ne prenaglašenom mimikom ustima. Bella je emotivno razapeta između dva svijeta i svojih i tuđih želja, ali se kroz film njena promjena karaktera ne osjeti. Međutim, u poređenju sa prvim dijelom sage, vidljivi su značajni pomaci u kreaciji njene uloge. Jacob je blago dosadan i neopravdano motiviran.

Naturalistička scenografija i panoramni pokreti kamere, sa naglaskom na krupnim planovima u odnosima likova, povratak su atmosferi prvog filma. Ipak, ljubavni trougao je hormonski napuhani zaplet koji ne uspijeva da bude ozbiljan i smiješan u isto vrijeme. Pokušaj da ove zadatke ostvari odjednom čini ga zanimljivo trivijalnim. Ležernost maturantskog života i ozbiljnost nepoznate prijetnje smrću nisu ostvarile kontrapunkt u cijelini filma. Romantičnom zapletu nedostaje suptilnost i hemija iz prvog filma. Identifikacija sa glavnim likom i njenim izborom tj. odlukama koje je dovode do izbora dva muškarca nije moguća, budući da je nemotivisana i neopravdana. Namjerno izbjegavanje aluzija na eksplicitne seksualne scene doprinosi nemogućnosti uspostavljanja odnosa sa glavnom junakinjom. Izostaje emotivna tenzija i karakternost žene sa oba muškarca, kao potencijalnim izborima za kompletnu budućnost lika. Razlozi za Belline izbore i površno interpretirana nestabilnost karaktera nisu dovoljni za dramu. Motivacija za njene postupke nije dovoljno elaborirana, a lik se gradi tako da je bačen u situacije i nema uticaja na svoj razvoj karaktera i akcije koje iz njega proističu. Opravdanost sukoba i identifikacija je time izostala, budući da je glavni lik postao nezanimljivi i neodlučni tinejdžer. Dijalog je već viđen, a replike se ponavljaju, tako da je glavna ljubavna priča pretvorena u nepotrebnu rock limunadu bez šećera.

Klimaks priče je blag, rasplet prebrz, a ono na šta se najviše priča mogla osloniti ugušeno i utišano. Naime, seks, scene borbe i CGI efekti mogli su od filma napraviti pravu zaokruženu cjelinu. Umjesto toga reditelj se odlučio da film bude samo niz scena, kolaž glumačkih odnosa, koji se redaju bez pretjerano opravdane dramaturgije i unutrašnje dinamike, tako da cijeli film djeluje kao par epizoda iz sezone nekog serijala. Klasično religijsko američko moralisanje o snazi izbora i odlučivanju između dobra i zla, nagona i razuma, uništilo je potencijalno dobru priču. Zaštita Belle i njena posebnost nije utemeljena kao osnovna motivacija, a dramaturška rješenja u vezi sa sukobom dva muškarca oko jedne žene ostala su na nivou dijaloga. Insistiranje na pozadinskoj prijetnji u Seattlu, pokazat će se nepotrebnim, budući da dramaturgija otkrivanja prijetnje dolazi kao deus ex machina, tj. kroz Bellin san. Ovdje su vidljive sve najlošije strane romana, koji je samo jadni pokušaj nastavljanja nečega što nema potrebe da se nastavlja.

Napetost se gradi na dijalogu, a sva radnja se nalazi u replikama. Akcija je zato konsekutivna i opisna, a ne pokretačka sila radnje. Želja da se mitologija svijeta koji je kreirala Mayerova vizualizira, oduzela je filmu konkretan zaplet i kulminaciju priče. Sporedne priče uklapaju se u mozaik, nepotrebno rušeći napetost i ritam filma. Linije zapleta i sukoba su ravne, pa je glavna naracija nepoznata. Pretjerano objašnjavanje i bombardovanje detaljima oko podataka sporednih priča, dok se glavni sukob zbiva bez utjecaja glavnih likova, djeluju kao clipovi koji su ubačeni u glavnu radnju filma. Pokušaj uvođenja zabavnih i komičnih situacija izgleda kao dobra odluka, a specijalno u karakterima Charlija i Emmeta, te odnosu Jacoba i Edwarda. Šta je osnovna tema priče: brak, ljubavni trougao, prevazilaženje neprijateljstva, osveta ili donošenje odluka, potpuno je nedeterminirano rediteljskom idejom.

Osnovni problem filma je nedostatak opravdane drame i napuhivanje priče do proporcija kojima nije dorasla zbog rasplinjavanja na pojašnjavanje motivacija. Glavna prijetnja u vidu Victorije nije doživjela kulminaciju i ne posjeduje jačinu opravdanja za problem koji je pokretački sukob trećeg dijela. Na vidjelo isplivava problem žanra. Kombinacija bajke, ljubavne priče i horora nije se uklopila na najbolji način zbog nedostatka maštovitih zapleta. Film djeluje kao mozaik scena koje zasebno funkcionišu. Ukoliko je odluka da se napravi samo dio serijala, a ne zaseban film kao dio serijala, bila svjesna odluka reditelja onda se radi o izvanredno režiranom nastavku, koji je prelaz za novo poglavlje, a vraća cijeloj naraciji atmosferu rediteljski promišljenih odluka prvog filma. No sudeći po četvrtom romanu i filmskoj adaptaciji nije trebalo očekivati previše kreativnosti i opravdane drame.

Poučen finansijskim iskustvom adaptacije posljednje knjige o Harryju Potteru, Summit također razgađa priču na dva dijela. Fanovi će ionako pogledati sve što se nudi, bez obzira na potpunu apsurdnost dalje priče. Breaking Dawn I (Bill Condon, 2011.) ostvario je rekord zarade sa ponoćnom premijerom (30 miliona $), a za prvi vikend prikazivanja (138 miliona $) nalazi se na drugom mjestu na svjetskoj listi najveće zarade u ovoj kategoriji. Meyerova je mormonske vjeroispovijesti, pa ne čudi da jedna 18-godišnjakinja nije imala nikakvih seksualnih iskustava i da će se glavna scena seksa u njenom životu odigrati tek u braku, odakle će po automatizmu da se desi trudnoća, kao plod represije. Ovaj nastavak kulminacija je seksualne apstinencije cijele priče, ali bez seksa. Narativna bljuzgavica literarnog predloška, ublažena je rediteljevom kreativnošću na pojedinim mjestima, kao što su priča o Edwardovoj prošlosti iz prve knjige, komični elementi u govorima na vjenčanju ili razgovor vukova. Romantične scene djeluju prije kao spot, bez ikakve dosljedne naracije, napetosti ili stvarne seksualne žudnje i tenzije. Maženje i grljenje ne odaju nikakvu emociju u konotaciji stvarne opasnosti ljubavi između plijena i žrtve, iz prostog razloga što nisu prikazani dovoljno. Upotreba kontrasvjetla, pretjeranih detalja u kombinaciji sa već viđenim glumačkim odnosima, učinili su da ključna scena seksa, ispoljena uzbuđenjem rušenja namještaja, postane komična i dosadna. Scena otkrivanja trudnoće je također prije komična, nego strašna činjenica, a pojavljivanje Kaure, pripadnice nekog plemena iz Južne Amerike, ne ostavlja situaciju napetom ili strašnom i potpuno je dramaturški nepotrebno.

CGI je doveden do perfekcije, a glumačka izvedba, iako joj je ostavljeno prostora u mnogim scenama punih krupnih planova, je blijeda slika odnosa iz prvog dijela sage. Samo će na nekim mjestima sukob bračnog para kulminirati kroz suprotne težnje i motivacije, te pokazati da glumici zapravo nisu toliko loši koliko je zaplet i dijalog klimav. Replike su smiješne i trivijalne, te se vidi oprečnost sa pokušajem rediteljskog pristupa temi na ozbiljan način. Jedina pažnje vrijedna vizualizacija je kada fetus lomi Belli kičmu iznutra, pred sam čin poroda, zbog čega niko nikada ne bi poželio postati majkom, a najmanje publika kojoj je namijenjena cijela saga. Ovo dramaturško-rediteljsko iznenađenje je šokantno i djeluje stvarno. Deus ex machina zaljubljivanje Jacoba u bebu Renesmee je odvratno monstruozno, kakav je trebao biti i sam čin poroda, ali zbog ublažavanja scena nasilja za rejting filma namijenjen mlađoj publici, scena je postala groteskna.

Film je kompaktan kao cjelina, za razliku od prethodnog, sa jasnom naznakom nastavka priče o neživim mrtvacima i melodrame između zaljubljenih vampira, poluvampira i vukodlaka. Upotreba muzike, insistiranje na krupnim planovima i opisnim farovima prirode opet su dobar izbor, ali je cijela romantična vizuelnost, opasnost i tenzija u potpunosti nestala. Valjda seks sa vampirima i nije tako zanimljiv, koliko njegovo iščekivanje. Reditelj promišljeno pravi zahvate sa reminiscencijama iz prvog filma, što samo podsjeća u kojem besmislenom pravcu je odlutala cijela priča. Ali ni najbolji hirurg ne može oživjeti mrtvaca. Legenda o vampirima je definitivno sahranjena u Twilight sagi.

Lejla Panjeta je vanredni profesor iz oblasti filmskih studija, vizuelnih komunikacija i ideologije na Fakultetu umjetnosti i društvenih nauka Internacionalnog univerziteta u Sarajevu. Diplomirala je multimedijalnu režiju i žurnalistiku, magistrirala komunikologiju i doktorirala filmsku propagandu iz oblasti komunikacijskih nauka.