Piše: Mirza Skenderagić

Epizoda u životu berača željeza, 2013. godina, drama, 75 min.

Režija: Danis Tanović; Scenarij: Danis Tanović; Produkcija: SCCA/pro.ba, A.S.A.P. Films (France); Direktor fotografije: Erol Zubčević; Dizajn zvuka: Samir Fočo; Montaža: Timur Makarević; Uloge: Senada Alimanović, Nazif Mujić...

Nakon posljednjeg rata na balkanskom tlu, situacija se do te mjere pogoršala da je vremenom ostao gotovo samo jedan sadržaj za obradu – onaj ratni. Filmovi sa ratnom ili poslijeratnom tematikom preplavili su kinematografije jugoslavenskih zemalja, tako da se činilo da se vodi neki novi rat, onaj filmski, u kojem se reditelji različitih nacionalnosti takmiče ko će snimiti šokantniju i provokativniju priču i ko će njome više zadiviti zapadni svijet. U narednom izuzetno zapaženom i nagrađivanom filmu Danisa Tanovića rat se spominje u samo jednoj sceni, a ovaj put svoja stradanja ne prepričava niti Srbin niti Bošnjak, već Rom.

Skandal vezan za jednu romsku porodicu u BiH, zainteresovao je Tanovića za njegov peti dugometražni film Epizoda u životu berača željeza (2013). Nakon što je pročitao novinarski članak o nesreći koja je zadesila porodicu Mujić, Tanović je odlučio da provjeri o čemu je riječ te da posjeti romsko selo Poljice. Njegova prvobitna namjera jeste bila da snimi dokumentarac, ali je s vremenom shvatio da je to nemoguće, jer se centralni događaj priče već desio. Također, shvatio je da Mujići, pričajući o vlastitoj tragediji, zapravo istu mijenjaju ili uljepšavaju, te je odlučio da ponovno rekonstruiše cijeli događaj, cijelu jednu „epizodu“ u životu ove porodice. Dakle, skandal koji je potresao BiH krajem 2011. godine desio se porodici Mujić, „beraču željeza“ Nazifu i njegovoj supruzi Senadi koja je u poodmakloj fazi trudnoće. Nakon radnog dana, Nazif se vraća kući i zatiče Senadu na krevetu i u bolovima.

Sutradan, on posuđuje auto kako bi je odvezao u najbliži dom zdravlja. Senadina dijagnoza je spontani pobačaj – petomjesečni fetus koji nosi je mrtav. Stanje je kritično i Senadi je potrebna hitna operacija u gradskoj bolnici. Nazif prebacuje ženu u tuzlansku bolnicu, bez ovjerene zdravstvene knjižice. Tu počinju novi problemi. Nakon što je krvarenje zaustavljeno, zaustavljena je i intervencija doktora, jer troškovi operacije iznose 980 konvertibilnih maraka koje Mujići nemaju.

Doktor im zatvara vrata pred nosom, uporno odbijajući da izvrši operaciju bez uplaćenog novca. Narednih deset dana, Nazif će uraditi sve što je u njegovoj moći da spasi Senadin život – očajnički će skupljati još otpadnog željeza, tražit će pomoć od nevladinih i državnih institucija i na kraju prevariti zdravstveni sistem, što će poslužiti, ne samo kao dijagnoza nefunkcionalnosti zdravstvenog sistema i državne birokratije, već i potvrda bolne istine – u BiH je moguće preživjeti jedino prevarom.

Već od prvih kadrova filma, koji su mnogo bliži dokumentarističkom, nego igranom filmskom rodu, jasno je da Tanović pokušava da na što jednostavniji način ponovno oživi priču, za koju bi bilo kakav pokušaj prevođenja u određeni autorski filmski izražaj značio i gubitak njene autentičnosti. Tanović, dakle, priču oživljava u ogoljenom činu naturalizma, bez bilo kakvih pokušaja poetiziranja iste, što bi je ipak smjestilo u nešto univerzalniji estetski okvir.

Također, snimatelj filma Erol Zubčević je kretnje kamere (digitalnog aparata) apsolutno podredio priči, pa se fotografija, za razliku od filmova Djeca (2012) ili Obrana i zaštita (2013), odriče svoje sugestivnosti, trudeći se samo da bude spretna. Iako kamera često prati Nazifa s leđa, ona ne ukazuje na teško breme koje on nosi, već samo pokušava da uspješno prati njegove kretnje i bude što tačnija za priču. Naravno, Tanović i Zubčević vješto i odlučno prateći trag sivila, blata i željeza, što je neodvojivo od autentičnih lokacija jednog romskog sela, uvjerljivo oživljavaju sumornu bosansku zimu.

Kada je u pitanju rekonstrukcija stvarnog događaja potrebno je spomenuti iranskog reditelja Abbāsa Kiyārostamīja i njegov čuveni film Close-up (Nema-ye Nazdik, 1990). On je rekonstruisao priču o jednom varalici koji je išao po Iranu i dosta uspješno skupljao pare za svoj novi film, predstavljajući sa kao poznati iranski režiser Mohsen Makhmalbaf. Kiyārostamī pronađe sve učesnike u toj aferi i rekonstruiše događaj, uključujući i samo suđenje. Ipak, ovdje postoji jedna bitna razlika. Tanović, zapravo, oživljava „tehnički realizam“ Andréa Bazina, koristeći osnovne elemente njegove teorije (autentična lokacija, naturščici, prirodno osvjetljenje, istinita priča), da bi prikazao svakodnevni život i patnju koju on sa sobom nosi.

Za razliku od njega, Kiyārostamī traga za emocijom, trenutnim osjećanjem čovjeka. Također, prethodno nabrojana izražajna sredstva u filmu Danisa Tanovića, moguće je prepoznati i u talijanskom neorealizmu. Međutim, Tanovićevo ostvarenje predstavlja snažniji odnos spram postojeće socijalne situacije u državi, nego prema filmu kao autorskom djelu koje predstavlja refleksiju autorovog ličnog i kreativnog pogleda na temu filma, film i umjetnost uopšte. Stiče se dojam da je odluku o režiranju ovoga filma, Tanović donio iz, prije svega, političkih razloga, odnosno iz ljutnje prema političkom uređenju države, za razliku od Emira Kusturice koji je u priči o Perhanu prepoznao priliku za nadogradnju i promjenu svog autorskog stila.

Na koncu, Epizoda, ipak, donosi najdublji presjek u filmografiji Danisa Tanovića i predstavlja vjerovatno njegov najhrabriji film. Za razliku od naslova Dom za vješanje, Tanović se u ovoj drami odriče bilo kakve folklorizacije priče, odnosno ciganske – folklorne tradicije i na taj nam način predstavlja Rome kao dio našeg svijeta, kao ljude koji žive tu, zajedno sa nama. Niti jedan drugi segment, osim siromaštva i skupljanja željeza, ne definiše Nazifa i Senadu kao Rome. Tu definiciju donosimo samo mi, naše društvo, čiji je glavni predstavnik doktor koji upravo zbog predrasuda prema jednom nacionalnom identitu i manjinskom narodu odbija da spasi život.

U Epizodi u životu berača željeza, Romi su od naroda o kojem se ne zna puno, kakvi su ušli u svijet filma, stigli do konačnog sjedinjenja sa ostalima narodima, s kojima sada dijele isto suočavanje sa oporom stvarnošću. Natovareni teškim metalom, oni više ne pokušavaju uzletiti, već čvrsto stoje na zemlji i bez ikakvih iluzija, sanjaju samo o preživljavanju. Oni su se zapravo vratili na početak, i od svog prvog filmskog pokušaja (Ciganska svadba, 1911), preko poezije (Skupljači perja), bajke (Dom za vješanje), stigli do dokumentarnog roda kao forme koja je najbliža surovoj stvarnosti. Ako je filmsko putovanje Roma krenulo od svadbe kao nagovještaja rađanja, odnosno obećanja reprodukcije društvu, nastavilo preko nemogućnosti začeća, te stiglo do porađanja mlade u vjenčanici i spašavanja ljudskog ploda, onda je njegov kraj mrtvo dijete kao simbol društvene nepravde, te konačna prevlast smrti nad životom, ponora nad letom.