Piše: Mirza Skenderagić

Pod utiskom tek završene Praške filmske akademije (FAMU) i inspirisan autorskim filmskim stilom svoga mentora Miloša Formana, reditelj Emir Kusturica u životnoj priči književnika Abdulaha Sidrana pronalazi temelje za svoju prvu i najreprezentativniju umjetničku fazu koju otvara naslovom Sjećaš li se Dolly Bell? (1981). Nagrađen Lavom budućnosti na Venecijanskom filmskom festivalu, Dolly Bell, koji, osim suptilne kritike totalitarnog režima i skrivenih političkih poruka, karakterišu i dugi dijalozi između aktera, glumci naturščici, emotivni likovi, mračni humor, ironične situacije iz svakodnevnog života, seksualna tematika – dakle sve ono što određuje i “čehoslovački novi talas“, poslužit će kao najreprezentativniji primjer, ne samo Kusturicinog filmskog izražaja, već i cjelokupne bosanskohercegovačke kinematografije.

Nakon smrti Josipa Broza Tita i perioda u kojem je započeta destabilizacija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, nastala su brojna filmska ostvarenja koja direktno kritikuju njen politički sistem. Filmovi koji najuvjerljivije, najdetaljnije i najiskrenije prezentuju život u Jugoslaviji tokom burnih 50-ih godina i neizvjesnih 60-ih pripadaju upravo Kusturicinoj tzv. “sarajevskoj fazi“; Sjećaš li se Dolly Bell? (1981) i posebno Otac na službenom putu (1985), u kojima se on bavi sudbinom svoje porodice, a posebno svojim ocem. Titov “raskid“ sa Staljinom 1948. označio je početak, ne samo zbunjujućeg perioda, već i nagovještaj vrlo opasnih godina za mnoge “hard-core“ jugoslavenske komuniste.

Neoprezna opaska o crtežu u novinama pred ljubomornom ljubavnicom postaje dovoljna da Meša (Miki Manojlović), zaposlenik u Ministarstvu rada, završi na Golom otoku. On postaje jedan od ondašnjih uhapšenika čija krivica nikad nije utvrđena. Njegova porodica je sada prisiljena nositi se sa situacijom i čekati da ga puste iz zatvora. Priča je ispričana iz perspektive dječaka Malika (Moreno De Bartolli), Mešinog mlađeg sina, koji vjeruje u priču majke Sene (Mirjana Karanović) koja ga je uvjerila da je njegov otac “na službenom putu“. Književnik Ranko Risović je stilski postupak koji je korišten u ovoj rekostrukciji djetinjstva u “fingiranom dečjem govoru u pripovedačkom prezentu“, nazvao “naivnim verizmom“, na što je kritičarka Jasna Dimitrijević dodala kako je takva rekonstrukcija “okružena narativom u odraslom prvom licu, nesumnjivo sentimentalnom i selektivnom“. Upravo je sentimentalni pristup pričanju priče najvažnija odlika i filma Emira Kusturice, te element koji vrši eliminaciju onih dijelova istine za koje jedan dječak nikada ne smije saznati.

Iz Malikove priče, u kojoj se kroz njegovu svijest i osjećanja prelamaju burne pedesete godine, Kusturica je uspio izvući žicu ironičnih, pa čak i tragikomičnih sjećanja na skoru prošlost zemlje, prepoznatljivu u filmovima Jiříja Menzela i početnim ostvarenjima Miloša Formana. Film se bavi ogromnim promjenama koje nastupaju nakon Mešinog odlaska na Goli otok, kako u njegovom tako i u životu njegove porodice. Dok u ostvarenju o odrastanju tinejdžera Dine (Slavko Štimac), teške šezdesete godine u Sarajevu reditelj autentično oživljava kombinacijom nostalgije i surovosti te život mladih u Jugoslaviji prezentuje kao društveno i intelektualno ispunjen, uprkos siromaštvu u materijalnom smislu, u filmu Otac na službenom putu Kusturica otvoreno kritikuje tadašnje političko uređenje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

Naime, kroz nevini pogled dječaka Malika na okruženje u kojem se isprepliću ezani i crkvena zvona, a čiju kompleksnost on nije u stanju da spozna, reditelj stvara izrazito osjetljivo razdoblje u Jugoslaviji nakon rezolucije Informbiroa, u kojem vlast razara porodice zbog bezazlenog vica. Jednako kao i u svome rediteljskom debiju, Kusturica ponovno kombinuje radost i okrutnost, te emotivni ritual nošenja štafete kao simbola mladosti i ljubavi, suočava sa prisilnim radom u kamenolomu Golog otoka, kao jednim od najsurovijih političkih zločina u modernoj historiji. S odlaskom oca i supruga Meše na pusti kameni otok, život porodice Zolj biva zaustavljen na službenom putu, a kao jedini objektivni svjedok se izdvaja dječak Malik koji će uporedo sa porodičnom dramom i bračnom prevarom te političkim turbulencijama u državi, i sam odrastati, susretati se sa prijateljstvom, osjećati ljubav, biti tužan i radostan.

Iako vanjski posmatrač, pa i narator, on će uporno pokušavati probiti se u taj čudni i apsurdni svijet odraslih, popraviti ga, spasiti, pa i zapaliti kao npr. u sceni u kojoj, krijući se ispod stola, šibicom podmeće požar i prekida seksualni flert. Međutim, zapaljena suknja samo ubrzava planiranu prevaru što savršeno pokazuje koliko je Malikov pogled na život naivan i u kojoj je mjeri on nemoćan da na njega utiče. Naravno, on nikada neće saznati niti će moći spoznati zašto je njegov otac uhapšen niti kakva je u tome bila uloga njegovog dajdže Zije (Mustafa Nadarević), ali hoće očevu prevaru i to sa ženom koja mu je poklonila fudbalsku loptu, što potvrđuje njegov prijekorni pogled upućen ocu, nakon što je ovaj silovao Ankicu (Mira Furlan) i to dok u rukama drži svoj omiljeni poklon.

Kako ga je takav svijet uporno odbacivao, što mu je Meša ponovo jasno dao znanja, tako što je “odbio“ njegov pogled i posvetio se slušanju utakmice, Malik će morati pronaći neki drugi, u kojem će imati apsolutnu slobodu, da hoda mostovima i da se penje na visoka stabla, pa će se njegovo viđenje stvarnog svijeta, Kusturica osloboditi mjesečarenjem, kao psihičkom i emocionalnom reakcijom na sva ova nova životna dešavanja. Tako će Malik prvi put mjesečariti kada otac ode na “službeni put“, pa zatim nakon neuspjelog paljenja suknje očeve ljubavnice, te na kraju svadbe koja će ogoliti sve odnose u porodici i najaviti njen neminovni raspad. Upravo će Malikovo mjesečarenje, uvijek popraćeno nostalgičnom i poetičnom muzičkom kompozicijom Zorana Simjanovića, ovaj film smjestiti pod okrilje magičnog realizma, čiji će nepredvidivi prostor, Kusturica do krajnosti osvijetliti u svome narednom ostvarenju Dom za vešanje (1988).

Ono što posebno određuje ovaj film Emira Kusturice, te ga izdvaja od njegovih kasnijih narednih ostvarenja, jeste smještanje pojedinca ispred države te fokusiranje kamere na traganje za njegovim duhovnim, intelektualnim i tjelesnim ostvarenjem.

“Moj dedo Muzafer je otiš'o iz naše kuće u starački dom 22. jula 1952. Ja ne znam da l' zato što nije volio da se kupa il' zbog nečeg drugog. Samo znam da je Mirzi kaz'o: `Reci im da im je babo poručio da se je.. i oni i njihova politika. Star sam ja za njihovih zajebancija.` I još je dod'o: `Ako me poželite – put pod noge, stan nek' vam nije daleko`“, kaže dječak Malik na kraju filma i tako na najupečatljiviji način zatvara svoju pripovijest o životu koji je komičan i apsurdan, radostan i bolan, jednostavan i kompleksan, istinit i lažan, kojeg se nekad mora pogledati u oči i slatko mu se nasmijati, onako kako to jedino može dijete, pa makar to značilo i probijanje „četvrtog zida“.