Piše: Sead Vegara

Prošlo je 25 godina od kako se u kinima (širom svijeta) pojavio prvi potpuno kompjuterskom animacijom (CGI) snimljen animirani film pod nazivom Toy Story (Priča o igračkama, 1995). To animirano ostvarenje je stiglo iz radionice animacijskog studija Pixar kao najava onoga što će od sredine devedesetih pa na ovamo postati već rutinska stvar u svijetu filmova koji su do tada rađeni u ručnom – crtanom – 2D stilu animacije. Filmski studio Walta Disneyja, pod čijim će okriljem Pixar djelovati od '95. pa sve do dana današnjeg i nadalje, pružio je priliku Pixaru, tada na čelu sa Johnom Lasseterom, da pokažu svijetu jednu novu vrstu animacije. I upravo ono što je Walt Disney učinio sa Snow White and the Seven Dwarfs (Snjeguljica i sedam patuljaka) davne 1937. godine, revolucioniziravši ručnu 2D animaciju, to isto su uradili i Pixarovci, stavljajući akcenat na priču i karaktere, dok je sama realizacija – CGI animicija – nešto što cijelom poduhvatu daje novinu i iskru (plamen) originalnosti.

Sve polazi od ideje na papiru

Ono što će vam priznati svi zaposleni u nekoj animacijskoj kompaniji, jeste da su kompjuteri i razni programi za animaciju sve samo sporedne, ali bitne stvari, i da su obična grafitna olovka i papir osnovni alati, i da sve polazi od ideje na papiru. Scene koje vidimo u gotovom filmu se animiraju u kompjuteru pristupom sličnim kao i kod lutkarskog pozorišta gdje imate likove koji se pokreću pomoću žica. Time, digitalni lutkar John Lasseter odgovoran za prvi (i drugi dio), od onoga što će postati Toy Story kvadrologija, uz pomoć kompjuterske animacije mogao je da snimi Priču o igračkama na gotovo sličan način snimanja igranog filma pozicioniravši „kameru“ u trodimenzionalnom „animiranom setu“. Ono što u Pixaru znaju i praktikuju jeste prvenstveno (o)smišljena i originalna priča, jedinstvenih i autetntičnih likova čiji karakteri su izgrađeni u cjelosti u svakom pogledu, time sposobni da prema njima osjećamo empatiju.

Priču Toy Storyja napisala su četvorica ljudi: John Lasseter, Andrew Stanton, Pete Docter i Joe Ranft, dok zasluge za scenarij imaju također četvorica autora: pomenuti Stanton, Joel Cohen, Joss Whedon i Alec Sokolow. Obično se kaže: „Gdje je puno baba, kilava su djeca“, ali u slučaju Toy Storyja, tada kada se pojavio 1995, pa sve do dan-danas, CGI animirani film nije izgubio na svojoj kvaliteti i originalnosti. Igračke iz sobe dječaka Andya su ”žive” kad djeca i odrasli ne gledaju, i sa strahom i zebnjom očekuju nove igračke koje će Andy dobiti za rođendan. Njegova omiljena igračka kauboj-šerif Woody (glas Toma Hanksa) biva zapostavljena kada Andy dobije igračku svemirskog rendžera Buzza Lightyeara (glas Tima Allena). Borba između Woodyja i Buzza za Andyjevu naklonost će prerasti u avanturu iz koje će igračke izaći kao najbolji prijatelji.

Umjetnici kradu jedni od drugih

Reditelji i scenaristi animiranih filmova su u mogućnosti da daju reference na mnoge druge igrane filmove čime im odaju počast, a time i sebi daju jednu posebnu notu. Veliki Martin Scorsese je rekao da plagijatori kopiraju, a pravi umjetnici kradu od drugih. Pixarovci su sa Pričom o igračkama upravo i započeli svo to silno citiranje u animaciji, tzv. citatnost kao postmodernistički postupak kojim se prave reference na postojeće filmove, odajući im počast u „preuzetim“ scenama istovremeno ih učinivši svojim i originalnim. I toga će se držati kroz sve nastavke sa referencama na Star Wars, Back to the Future, Jurassic Park, Mission: Impossible, Cool Hand Luke, The Great Escape, Lord of the Rings…

Da ne treba požurivati umjetnost su pokazali drugim dijelom Priče o igračkama (1999) u kojem je priča nastavljena sa tolikom originalnošću da mu je osigurala mjesto u Panteonu malobrojnih nastavaka boljih od prvog dijela. Koliko god prvi film bio revolucionaran (i originalan) drugom dijelu se ne može poreći još veća originalnost jer je valjalo ispričati priču o istim likovima još jednom, a da se pri tome ne upadne u svojevrsni „šablon“ nastavka: karakterizacija je u drugom planu, dok je fokus na akciji. A već smo spomenuli, što još jednom trreba potcrtati, da u Pixaru uvijek stavljaju fokus na priču i karaktere. Sa nastavkom su ispričali priču o Woodyjevom porijeklu uvodeći nove likove, osvježavajući priču sa detaljima poput perspektive iz koje odrasli gledaju na igračke.

Genijalnost Pixarovaca

Na početku trećeg filma (2010) kroz videosnimak je prikazano Andyevo odrastanje i igra sa igračkama koje su sada kad Andy (glas Jona Morrisa) odlazi na koledž osuđene na zaborav. Igrom slučaja igračke će završiti u dječijem vrtiću Sunnyside u kojem glavnu riječ vodi Lotso (glas Neda Beattyja) zli medo koji miriše na jagode. Cijeli treći dio Priče o igračkama je u biti referenca na filmove o zarobljenicima. Postoje dva zaista fantastična tenutka u Toy Story 3 u kojima se očituje sušta genijalnost Pixarovaca. Prvi je prikazivanje Lotsoa, kojeg je djevojčica Daisy zaboravila na izletu, kako viri na prozor njene sobe očekujući da će je naći uplakanu zbog gubitka voljene igračke, umjesto što je nalazi sretnu sa istim takvim medom u naručju. Dešava se upravo suprotna stvar jer Lotso ne može da plače zato što je plišana igračka, i u tom trenutku počinje da pada kiša na prozor dajući utisak da Lotso plače. Drugi momenat je sami kraj filma u kojem je Andy konačno odrastao prepuštajući svoje igračke djevojčici Bonnie (glas Emily Hahn), a potom se još jednom, zadnji put, poigrao sa tim istim igračkama i Bonnie, i shvatio da je pronašao dijete u sebi.

Sami početak četvorke vraća nas devet godina unazad i u vrijeme kada su se Buzz, Woody i ekipa oprostili od Bo Beep (glas Annie Potts), te se nastvalja u sadašnjosti i sobi male Bonnie gdje je Woody poprilično zapostavljen. Da stvar bude još dramatičnija Bonnie kreće u školu i već na prvom času, uz Woodyjevu pomoć, “pravi“ novu igračku: Forkyja (glas Tonyja Halea) od plastične viljuškice, par končića, štapića i gline. Tako će Forky postati najvažnija Bonnieina igračka samo što Forky o sebi ima prilično nisko mišljenje i smatra se “običnim smećem“: „Ja sam napravljen za supu, salatu, možda čili i onda u smeće!“ Bonnie sa roditeljima kreće na izlet, a Woody je sebi dao za zadatak da se Forky ne izgubi ili ne pobjegene. Forky iskače iz vozila u pokretu, Woody ga slijedii, te će se dvojac naći izgubljen na auto-cesti. Igrom prilika, Woody će sresti Bo Beep i u neviđenoj avanturi otkriti šta znači biti prava igračka.

Nadmašili sami sebe

Činilo se da filmski studio Disney, pod čijim okriljem rade Pixarovci, želi još jednom da „Take the money and run“ („Uzmi lovu i zbriši“), da citiramo naslov filma Woodyja Allena. U Pixaru se ipak drže svojih postulata, a ti su da će snimiti nastavak tek onda kada budu imali kvalitetn(ij)u priču za ispričati. I zaista su ponovno nadmašili sami sebe. Bez neke lažne skromnosti, njihove celuloidno-digitalne animirane priče su protkane snažnim likovima koji vas u istom momentu tjeraju na smijeh i na suze, sjetu, tugu i radost. Sve najljepše i najbolje. Ono što Pixarovci najbolje znaju jeste da ispričaju priču koja će vas u isto vrijeme nasmijati i ganuti do suza, te po četvrti put isporučuju neviđenu priču o igračkama. A snimiti animirani film koji će biti primamljiv djeci i odraslima, toliko da ako ne podjednako onda svako na svoj način uživa u njemu, nešto je što polazi za rukom tek rijetkim pripovjedačima CGI animiranih pokretnih slika kao što su digitalni lutkari iz Pixara.