Piše: Duško Dimitrovski
Ovogodišnji, već internacionalno izuzetno afirmisani bečki filmski festival Viennale ’26. počeo je prikazivanjem dvadesetominutnog eksperimentalnog ostvarenja Forever...Forever austrijskog sineaste Johanna Lurfa.
Sinefili su kupili ne baš jeftinu ulaznicu kako bi pogledali samo jedan kratki film, a većina njih kritički je reagovala na takav postupak organizatora Festivala. Jedni su to pozdravili kao smionu odluku inače vrlo ažurne i ambiciozne direktorice Eve Sangiorgi, dok su drugi, i to većina, takav potez kritikovali kao neuspjeli eksperiment. Bili bi, kako su isticali, mnogo zadovoljniji da su na otvaranju ipak, u skladu s tradicionalnom festivalskom praksom, imali priliku pogledati neki atraktivan dugometražni igrani ili dokumentarni film.
Kako bi donekle udovoljili nezadovoljnim gledaocima, organizatori su nakon kratke projekcije sve prisutne pozvali na prigodni mali festivalski koktel. Vidjet ćemo hoće li neki od drugih filmskih festivala slijediti ovaj potpuno neočekivani postupak Viennalea.
Kratkometražni film Forever...Forever, kojem je pripala čast da svečano otvori Viennale ’26, predstavlja prilično uspio eksperiment u vremenu, svjetlosti i prostoru. Sniman je tokom 22 mjeseca, danju i noću, na jednom mjestu i kroz sva godišnja doba, kamerom koju je autor samostalno konstruisao. Ona autonomno mjeri svjetlost, a čitav vizuelni doživljaj prati subsonični zvučni pejzaž Junga An Tagena. Sve to kino-dvorani u konačnici daje značenje gotovo mističnog prostora za sagledavanje vizuelnih priča.
Nakon ovog posve neuobičajenog uvoda, u okviru glavnog festivalskog programa dugometražnih igranih i dokumentarnih filmova, selekcije kratkometražnih ostvarenja, retrospektive djela klasika sedme umjetnosti Roberta Adricha, kao i ostvarenja izuzetno značajnog slovenačkog i jugoslavenskog avangardnog sineaste Vaska Pregelja, te još nekoliko specijalnih programa, prikazano je ukupno više od 250 filmova.
Među prikazanim ostvarenjima svojim evidentnim umjetničkim vrijednostima posebno su se izdvojili: Everytime Sandre Wollner (Austrija, Njemačka), Do kraja dana Jelene Maksimović (Srbija, Bugarska, Slovenija, Crna Gora, Hrvatska i Njemačka), Mila, Marija Andrine Mracnikar (Slovenija, Austrija, Grčka), kao i Minotaur Andreya Zvyagintseva (Francuska, Latvija, Njemačka).
Film Everytime Sandre Wollner također je izrazito eksperimentalnog karaktera. Gledalac u njemu često gubi orijentaciju u pogledu toga šta je predstavljeno kao filmska stvarnost, a šta predstavlja fiktivnu nadgradnju autorice, iskazanu veoma uspjelim vizuelnim jezikom.
Kao što smo već konstatovali u našem izvještaju s Venecijanskog festivala, gdje je imao svjetsku premijeru, film Do kraja dana Jelene Maksimović predstavlja vještu vivisekciju studentskih demonstracija u Srbiji.
S druge strane, Mila, Marija Andrine Mracnikar gotovo je dokumentarna, iako igrana, priča o tragičnoj sudbini slovenačke nacionalne manjine u Koruškoj tokom nacističke vladavine u Drugom svjetskom ratu.
Film Minotaur Andreya Zvyagintseva predstavlja veoma ekspresivno sagledavanje situacije u današnjoj Ukrajini, krajnje iscrpljenoj ratnim zbivanjima, kroz porodični mikrokosmos jednog tamošnjeg tajkuna.
Iako, kao što je poznato, Viennale nema takmičarski karakter, ipak se na njemu dodjeljuju pojedina specijalna priznanja. Najveće festivalsko priznanje, “Wiener Filmpreis“, uručeno je filmu Everytime Sandre Wollner, dok je nagrada koju dodjeljuje “Erste Bank“ pripala kratkometražnom filmu Forever...Forever Johanna Lurfa.
Na kraju ovog osvrta najavljujemo sljedeće, jubilarno 65. izdanje filmskog festivala Viennale ’27, za koje organizatori već pripremaju nekoliko prijatnih iznenađenja.
