Piše: Mirza Skenderagić
Poznato je da još gotovo od samih početaka, postoje dvije generalne vrste filma. U prvu spadaju filmovi kojima primarni cilj nije novčana zarada, već su posvećeni umjetničkom razvoju filmskog jezika, dok je kod drugih isključivo u pitanju zabava širokih gledalačkih masa. Ipak, uporedo film konstantno želi i “ovce i novce“, a o tome trenutno najbolje svjedoči savremeni američki horor koji je doslovno ušao u kuću običnog čovjeka, istovremeno tragajući za novim autorskim stilom, društvenom angažovanošću, te tehničkom inovativnošću. Sve je negdje započelo filmom Paranormalna aktivnost (2007) koji je nastavio započete promjene u hororu. Da ovaj žanr itekako može i stilski zaintrigirati pokazale su nove generacije reditelja, prije svih Jordan Peele, pa i Alex Garland, David Robert Mitchell čiji je naslov It Follows (To dolazi) iz 2014. godine premijerno prikazan u Cannesu u selekciji “Sedmica kritike“, te naravno i Ari Aster koji je oduševio filmski svijet svojim epskim pristupom hororu i ostvarenjima Naslijeđeno zlo (2018) i Midsommar (2019), oba nastala pod okriljem producentske kuće A24.
U oba ova naslova, omjer umjetničkog i zabavnog je bio gotovo savršen, s obzirom da se reditelj u najvećoj mjeri fokusirao na narativ i glumu, ne ustručavajući se u eksplicitnom prikazu stravičnog, a tematski se bazirajući na okultno i onosvjetsko, uvodeći zlo u svakodnevni oblik života. Onda je došao na red njegov treći film Beau Is Afraid (Beau se boji, 2023). Aster je odabrao fantastičnu odiseju rastresenog i mentalno oboljelog Beaua Wassermanna (Joaquin Phoenix) koji se upućuje na nekakvo psihološko i nadrealno, apsurdno i tragično, bizarno i realistično putovanje, koje se odigrava u unutrašnjosti njegovog uma, a istovremeno uključuje i fizički cilj – dolazak na majčinu sahranu, koja je poginula u svome stanu kada joj je luster pao na glavu i otkinuo je. Ono što se odmah treba zaključiti kao nagovještaj propasti, jeste dojam da je Aster, ponukan produkcijom kuće A24, a oslobođen novčane uslovljenosti, poželio da preko noći postane novi David Lynch i kaže sve o svijetu što se u njemu taložilo još od trenutka kada je shvatio da želi biti filmski reditelj.
Dakle, već od same uvodne scene, uznemirujuće, ali barem originalne, u kojoj je kamera sada smještena u ženinu maternicu i zamagljenim pogledom bebe prikazuje njen dolazak na glupavi i okrutni svijet, u kojem će se se odmah upoznati sa haosom koji će kreirati glas njegove majke, a koja će panično napadati medicinsku sestru jer njen sin još uvijek nije zaplakao, reditelj će uspostaviti snažan odnos djeteta i majke, njihovo tjelesno razdvajanje, a psihičko povezivanje. To će predstavljati početak svojevrsnog Edipovog putovanja naslovnog junaka, sa kojim naravno ide i Edipov kompleks, a koje će biti ispunjeno strahom od svega i svačega, što je. Strah je za Beaua nešto poput urođene srčane mane, genetski povezan sa majkom, uostalom kao i seksualna želja prema majci koje se Beau, također boji, a kao i njegovo podsvjesno priželjkivanje njene smrti, što će se moći uočiti već u narednoj sceni kod psihijatra.
Već od izlaska iz ordinacije i povratka u bijedni stan, Asterov film će postati jedna nezaustavljiva noćna mora, u kojoj glavnom junaku ništa neće polaziti za rukom, u kojoj će se svaki njegov mikro strah pretvoriti u sveopšte ludilo, u kojoj će sve nalikovati na najgori san, a opet sve počivati iz stvarnosti. U tom prvom dijelu filma, u kojem Beau prespava polazak na avion, ubrzo ostane i bez putnog kofera, a koji se naposlijetku pretvori u svojevrsni psihološki filmski set, sa groteksnim pojavama, sa leševima na ulici, sa beskućnicima, čudacima, sa nagim serijskim koljačem, reditelj će stvoriti krajnje osebujan i kreativan svijet anksioznosti, u kojem i kupovina vode u obližnoj samoposluzi, za tužnog Beaua će postati šetnja po Danteovim krugovima pakla.
Kada završi u kući bizarnih Grace (Amy Ryan) i Rodgera (Nathan Lane) koji ga udaraju na ulici svojim kamperom, a koji će ga zdravstveno zbrinuti, a psihički zarobiti u svome svijetu bajkovite jeze, u filmu više ništa neće imati smisla, odnosno, gledatelj će samovoljno odustati od traženja bilo kakvog smisla. Zarobljen u tjeskobi, apsurdu, panici i jednoj sveopštoj nemoći glavnog junaka, na putovanju lišenom ne samo logike realizma, nego i logike sna, gledatelju će s vremenom postati svejedno, ko je Beauov otac, ko je misterizna djevojčica iz njegovog djetinjstva, da li je Freud bio u pravu, da li mu je majka živa ili mrtva i da li će se obistiniti proročanstvo o njenoj smrti. Jer, kada nakon animiranog segmenta u koji Beau ulazi, tragajući sa svojojom životnom pričom, putovanje na koncu stigne do džinovskog penisa, koji je jednostavno morao progovoriti nakon Beauove dugogodišnje apstinencije od seksa, sve drugo će pasti u drugi plan, pa i konačna ideja ovoga pretjeranog, zbrkanog, te u konačnici vrlo banalnog filma, uprkos, zaista otvorenom velikom nepreglednom prostoru rediteljske kreativnosti.
Da, čak je i glumac poput Joaquina Phoenixa ostao zarobljen u tijelu iritantnosti i jadosti, sa istim izrazom tužnog, blago šokiranog, začuđenog lica. Ovaj film također pokazuje da horor i komedija nikada nisu i nikada neće ići zajedno, a iako čak možda i ne zaslužuje čistu jedinicu, ona će u ovome slučaju samo poslužiti kao opomena ili samo molba za smanjenjem doživljaja i vraćanju jednostavnosti, koja krasi svaki film, bio on umjetnički ili zabavni, komedija ili horor.
Emitovano u rubrici "Iza scene" u okviru Jutarnjeg programa BHRT-a
