Piše: Vesko Kadić

Čemu potreba za nastanak ovog uratka? Razlog je bliže opravdanju da uradak konstatuje prisustvo nedefinisane svijesti koja vlada u Udruženju filmskih radnika BiH, i u tom smjeru dobiva jasnu sliku i o samoj bh. kinematografiji, koja je u suštini narcisoidna po pitanjima kada je potrebno veličati vlastite filmove, a da glavna postavka još nije riješena: Koje su validne karakteristike jednog bh. filma, i na osnovici kojih parametara se on proglašava “uspješnim“ filmskim djelom? Jedanput je jedan član žirija na nekom filmskom festivalu, tijekom ocijenjivanja filmova, rekao da su “najomraženije“, od svih festivalskih događanja, upravo odluke o nagrađenim filmovima. Zadovoljni mogu biti samo laureati, a poraženi autori, nakon što moraju pakovati kofere ne odustaju od bljuvanja vatre na članove žirija, zbog njihovih “sramnih“ odluka.

Komisija kao Hall

Ni psiholozi, a niti sociolozi ne bi mogli dati prognoze zašto je to tako, a ne postoje procjene šta uvjetuje da bilo koji žiri dođe na stup srama. Realno govoreći, možda sve zavisi od sastava žirija, ali se ne treba zaboraviti i dilema: Da li svi prijavljeni festivalski filmovi zaslužuju da budu uopće u konkurenciji za nagrade? Najidealnije bi bilo po svaki žiri da su svi predočeni filmovi remek-djela sedme umjetnosti, ali takav slučaj može biti samo čista utopija.   

Rad komisije UFRBiH za izbor bh. filmskog kandidata za Oscara 2024. održane u rujnu prošle godine, moguće je tijesno povezati sa scenom iz Kubrickovog filma 2001: A Space Odyssey, u kojoj astronaut  uništava pokvarenog robota Halla, isključući mu postepeno kompjuterske mikroprocesore. Hall, poput bića koje nije izgubilo potpuno svijest, moli astronauta da ga poštedi od nauma i tako “ostavi u životu“, obećavajući da će biti dobar i poslušan, tj. da neće više griješiti u računarskim operacijama. Da li je itko iz navedene komisije (u sastavu: Alen Drljević, Narcisa Svitanović, Amira Kudumović, Melina Alagić i Nermin Hamzagić) bio protiv izbora bh. filma Ekskurzija, tj. da li je bio u ulozi Halla, preklinjujući ostale članove komisije da povuku svoj glas, kako bi u životu ostavili filmsku umjetnost koja je samim izborom Ekskurzije tako totalno obezvrijeđena?

Od prvih filmskih projekata, nakon što je film prozvan vašarskom atrakcijom pa zamijenjen nazivom sedma umjetnost, sudbinu svjetskog filma određivao je splet njegova tri realiteta: tehničkog, marketinškog i estetskog. Što je od ove tri paradigme određivalo bh. kandidata za Oscara, koji će se po 96. put održati početkom ožujka ove godine, nešto kasnije? Film je, najprije bio tehnika (kinematograf), a nakon prvih zarada na kinoblagajnama postao je roba koja je tražila svoga kupca, da bi njegov producent došao do materijalne dobiti, tj. profita. A, krajnji cilj “doći do profitabilnog poizvoda“ moga je biti postignut uz dobar marketing kojeg su u većini slučajeva imale samo velike američke produkcije. Kada se javlja pojam estetskog?

Onog trenutka kada kinematograf prelazi u film, tj kada film počinje “da misli“, kad kamera postaje svjesni objektivni svjedok zbivanja svijeta zbilje. Između zagrljaja tehničkog i marketinškog, kroz čitav protekli vijek svjetskog filma, estetsko se opiralo “kliještima“ (čitaj: jakim produkcijama!) koja mu nisu dala da se uzdiže do svojih globalnih umjetničkih kapaciteta. Prisustvo estetskog u svakojakom obliku pripadalo je svijetu umjetnika koji su borbu vodili s dominacijom čulnog, koji je s druge strane pripadao svijetu vanumjetničkog.

Umjetnički doživljaj

Estetskom je, po pravilu, bilo nemoguće da se odupre manipulaciji tehničkim izumima, pa je tako u doba kada je “veliki nijemi“ doživljajao svoju umjetničku ekspanziju, produkcija uz pomoć “inžinjera duša“ nametnula je mogućnost ozvučenja filmske vrpce, uništavajući ne samo estetiku nijemog filma, nego dovodeći u pitanje opstanak glumaca-pantomimičara koji se nikako nisu mogli snaći pred za njih novom spravom, mikrofonom. Drugi primjer desio se s pojavom kolora, koji je zamijenio crno-bijelu filmsku vrpcu, s namjerom da filmsko djelo učini što sličnijim svakodnevnom prirodnom okruženju, a kadrovi u boji više su nalikovali filmskom kiču, nego što im je trebao biti cilj: umjetnički doživljaj.  

Istaknuli smo tri dominante koje je film proklamovao kao moguće oblike kroz koje je prolazila svjetska produkcija filmskog igranog djela. A, na mikroplanu ovih zakucanih filmskih pravila, našao se i bh. kandidat za Oscara, film Ekskurzija scenaristice i redateljice Une Gunjak. Pošto su članovi Američke filmske akademije za izbor filmova koji su kao kandidati imali šansu da uđu u najuži krug za dobivanje Oscara, posebice se to odnosilo na filmove vanengleskog govornog područja, imali na umu da filmovi moraju biti strogo selektovani po pravilima Filmske akademije, kako je mogao da prođe bh. kandidat Ekskurzija (danas već znamo rezultat) i kakve su mu bile šanse da bude među pet sretnika?

Nikakve! Osvrnimo se na tehnički realitet filmske kamere, pod što podrazumijevamo njene zanatske mogućnosti (snimatelj), a nikako stvaralačke (redatelj). Prvo, tehnički je film autorice Gunjak na nivou kada kamera ima zadatak da objektivno registruje zbivanja pred svojim objektivom, što znači da o nekom kadru s komponentama filmskog jezika nije bilo ni govora. A takvi filmovi obično slijede narativni tijek radnje u kojoj glumci, osim naturščika, pokazuju kazališne manire, umjesto razigrane filmske igre, a najčešće su filmovi tematski vezani za sociološki aspekt likova koji se predstavljaju nefilmskim, statičnim pozicijama što je slučaj i s filmom Ekskurzija.

Film, kad je u pitanju priča, osim lokalnog značenja koji ne izlazi “van okvira školskog dvorišta“, ne posjeduje misao koja razriješava problem maloljetničkog poimanja seksualnih odnosa, nego se služi floskulom o lažnoj trudnoći koja se javlja u neiskrenosti izjave njene glavne akterke. Priča (na osnovici događaja što se desio negdje u Bosni!) je postavljena, ali nema dijalektičkog razrješenja njene teze (tko je krivac za takav odnos među maloljetničkom, posebice ženskom populacijom).

Estetska vrijednost?

Zanatski (u najosnovnijim poimanjima filmske režije), film može biti besprijekorno izveden, a čemu onda uloga redatelja i njegovog zadatka da bude kreator filmskih (ne samo zanatskih) zbivanja? Dakle, film ne posjeduje inventivnost koju bi kamera morala imati, ako je riječ o umjetničkom djelu. Drugo, na polju marketinga, film Eskurzija je prava blamaža. Odakle njegovoj produkciji megalomanska sredstva za film koji je trebao da dođe do najvećeg dijela ocjenjivačke komisije/žirija Filmske akademije, kada znamo da bh. film jedva sakupi novac da se završi posljednji postprodukcijski zahvat? Sumnjamo da je film po tom pitanju materijalno mogao biti poduprijet od odgovarajućih državnih organa, jer nije u interesu politike, a nje nema ni gram u ovom filmskom projektu.

I na kraju, najteže pitanje: Postoje li etetske vrijednosti, smisaono vidljive kod bh. kandidata za Oscara? Po svojoj prilici takvo filmsko djelo mora počivati na svojoj autentičnosti, vidljivoj kroz relaciju  stvarnost – iluzija stvarnosti, i još dubljoj opservaciji kamera – filmska realnost (duh filma!). U sceni iz filma 2001: Odiseja u svemiru (1968) reditelja Stanleya Kubricka, koju smo “umontirali“ u ovaj uradak, s obzirom da kompjutor Hall nije uspio riječima privoliti astronauta da mu ne isključi osnovnu životnu funkciju, ovaj pribjegne posljednjim adutom i kroz “pjevanje“ pokušava omekšati astronauta da odustane od najdrastičnije mjere – misleći da će ga tako, igrajući na ljudsku slabost privoliti da, ipak, promijeni svoju odluku.

Napravimo paralelu između “smrti Halla“ i odluke komisije za izbor bh. filma za Oscara 2024. godine. Nije poznato koliko su članovi komisije za izbor bh. filma Ekskurzija bili skloni glazbi, no ipak su ga kandidovali, jer ni za milimetar nisu imali  namjere da odustanu od svoje prvobitne odluke. Hall je mrtav, a film Ekskurzija je otputovao za Ameriku!

Šteta zbog Imamovića

Proročanstvo njegove uzburkane plovidbe preko Okeana se ostvarilo. Jer se naslućivalo vjerovanje da bh. kandidat za Oscara neće ući u najuži krug izabranih. U pozitivnom slučaju  po sam film Ekskurzija, naslov jednog Dragojevićevog (srpski redatelj i scenarist) teksta “Kraj filma“ doživio  bi najcrniju prognozu. Kao što većina scenarija imaju epilog, tako će ga i ovaj uradak posjedovati. Nije poznato koji su filmovi bili prijavljeni za Konkurs UFRBiH za izbor kandidata za Oscara, ni da li je film Ahmeda Imamovića Umri prije smrti bio u konkurenciji, a bila bi šteta ako nije, jer je riječ o filmu inventivne ideje, stvaralačke režije, izuzetnog rada kamere, sjajne glumačke postave, itd. Sve sami atrbuti kojih nije imao film Ekskurzija, debitantsko djelo Une Gunjak.

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje